Beograd, mirno jutro paraju zvukovi preglasnih zavijajućih sirena uzbune. Prvi put glavnim gradom ondašnje SFRJ odjekuje isprekidani zvuk upozorenja za opasnost od nuklearnog napada. Na prometnicama jugoslavenske prijestolnice, kao i u svim glavnim republičkim gradovima, kolone vojnih vozila. Ispred svih važnijih državnih i vojnih institucija gotovo ista slika – sivomaslinasti terenci Fiat Campagnola i Steyer Puch s uključenim rotacijama i motorima i u pratnji vojne policije čekaju da povezu VIP putnike do najbližih vojnih uzletišta.

Ostvario se najcrnji scenarij, svijet je ušao u prvu fazu nuklearnog sukoba i samo je pitanje vremena kad će zlokobni svjetleći tragovi ICBM projektila ukazati na nebu iznad Jugoslavije.
Transportni helikopteri Mil MI-8T već su ugrijali svoje motore kad su članovi predsjedništva i vojnog vrha pod rotacijskim svjetlima stigli na letjelište Batajnica. 

Nakon ukrcavanja najvažnijih putnika, pratećeg osoblja i neophodne dokumentacije, na desetke prekrcanih ruskih transportnih helikoptera uzlijeće i u pravilnim formacijama leti pravcem jug-jugozapad. 
Njihova destinacija je okolica Konjica, i nad tim mjestom upravo traje pravi helikopterski desant jugoslavenskog političkog i vojnog vrha.

Mnogi od vidno zabrinutih funkcionera s aktovkama i putnim torbama u rukama nikada nisu niti čuli za dobro čuvani tajni objekt u kojem će najvjerojatnije provesti mjesece prije nego opet ugledaju svjetlost dana i udahnu zrak iz vanjskog svijeta. U blizini Konjica, u srcu planine Zlatar, vješto skriven od pogleda slučajnih prolaznika, nalazi se tajni objekt SFRJ za čije su postojanje i gradnju znala samo četiri čovjeka. Riječ je o objektu tzv. 

Atomske ratne komande (ARK D-0), Titovu bunkeru, u kojem je smješten vojni komandni centar, a ima samo jednu namjenu koja se, nažalost, i obistinila – zaštitu od nuklearnog djelovanja. Mnogi s nevjericom gledaju u pravcu osvijetljenog tunela koji je pred njima dok ih zapovjednici sektora informiraju o namjeni i položaju samog objekta, te načinima komunikacije i lancu zapovijedanja u ovoj podzemnoj komandnoj bazi zaštićenoj od nuklearnog rata i radijacije.

Napetost u zraku može se rezati nožem. Brkati major s rukama na leđima i propisno zakopčanim šinjelom obraća se članovima predsjedništva i generalštaba riječima: “Dobrodošli u Titov bunker, nadam se da niste klaustrofobični jer, kako stvari stoje na terenu, mislim da ćemo se ipak neko vrijeme družiti ovdje. 

”
Bez panike, riječ je o ‘orsonvelsovskom’ zamišljenom fikcijskom scenariju potencijalnog nuklearnog sukoba koji se, na sreću, nikada nije dogodio, ali može idealno poslužiti kao uvertira jedne zanimljive priče o tajnom objektu, sagrađenom za vrijeme za koje su se svi nadali kako nikad neće doći, već razvikanom Titovu bunkeru u Konjicu.
 Gradnja bunkera i konspiracija
. Točno 20 godina nakon njegova završetka umjesto Tita i vrhovnog zapovjedništva u bunker kod Konjica dolaze kolone ljudi. Ne zbog prijetnje nuklearnog rata, već u turističke obilaske ove nezaobilazne destinacije.

Sve je zaživjelo nakon 2000. godine kada se u javnosti saznalo i počelo pisati o supertajnoj bazi. Krenimo i mi putem sivih hodnika središta zapovjedne strukture nekadašnje JNA i originalnog i zahtjevnog arhitektonskog objekta u srcu planine Zlatar kod Konjica. 
Važno je istaknuti da se ondašnja SFRJ, zemlja sa socijalističkim uređenjem, našla u procjepu dvaju tadašnjih vojnopolitičkih blokova bipolarnog svijeta, NATO-a s jedne i Varšavskog pakta s druge strane.

Od samog svog nastanka Jugoslavija je ulagala velika sredstva u naoružanje, opremu, te u različitu vojnu infrastrukturu. Vojna sila ondašnje Jugoslavije od 1945 do 1992. i raspada države konstantno je rasla i obnavljala se najsuvremenijim naoružanjem i opremom, unatoč čestim ekonomskim krizama i nestašicama koje su je potresale.

Jaka je bila i domaća vojna i namjenska industrija koja je zadovoljavala veći dio potreba Jugoslavenske Narodne Armije za naoružanjem. Sama vojno-politička doktrina SFRJ oslanjala se dobrim dijelom na brojnu i jaku vojsku koja je financirana od njezinih građana, protiv kojih će, paradoksalno, 90-tih godina biti upotrijebljena u nemilim ratnim zbivanjima.


Sve do završetka ratnih sukoba na tlu nekadašnje Jugoslavije, koji su osobito pogodili Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, malo je ljudi, većinom onih iz državnog i vojnog vrha znalo za postojanje i brojnost tzv. “tajnih” objekata vojske bivše države. Bilo je tu svega - od instituta za nuklearna istraživanja, preko laboratorija i baza za proizvodnju i eksploataciju bojnih otrova, do podzemnih zrakoplovnih baza i antinuklearnih zapovjednih središta. Međutim, maštu javnosti najviše je zagolicao veo tajne koji se nadvio nad dva takva objekta.

Jedan od njih je podzemna zračna baza Željava (čuveni podzemni objekt 505), a drugi još zanimljiviji i mističniji je Titov bunker u blizini Konjica (ARK- Atomska Ratna Komanda).
 ARK ili Titov bunker kod Konjica nekadašnji je bunker za zaštitu od nuklearnog napada te vojno zapovjedno središte. Njegova osnovna namjena bila je zaštita bivšeg jugoslavenskog predsjednika i vrhovnog vojnog zapovjednika maršala Josipa Broza Tita, njegove obitelji, kao i do 350 članova njegova osoblja i kabineta u slučaju nuklearnog sukoba.

Ovaj objekt mogao je izdržati izravan udar nuklearnog projektila jakosti do 24 kilotone, što je za to vrijeme bilo više nego impresivno. Iako je Jugoslavija imala intenciju razvoja vlastitog nuklearnog naoružanja, nikad u posjedu nije imala takvo oružje. Stoga je bila osjetljiva na tu vrstu napada i nije bila u mogućnosti uzvratiti osim konvencionalnim sredstvima, pa se zaštita vojnog i zapovjednog kadra pokazala kao primaran zadatak u scenariju nuklearnog sukoba, kako bi se koliko-toliko osigurala komunikacija postrojbi i funkcioniranje države u tim uvjetima.

Sudbina je htjela da onaj radi koga je bunker građen, Josip Broz Tito, nikada nije vidio taj objekt ili došao tamo. Važno je napomenuti da je Konjic izabran za lokaciju na temelju zemljopisnog položaja, jer ta općina nalazila se u samom središtu nekadašnje države. 
Strukturalno, ovaj se objekt sastoji od stambenih jedinica, ureda, konferencijske sale, kao i ostalih jedinica. Zahvaljujući ogromnim naporima vojnih i vojno-obavještajnih struktura ondašnje zemlje, podzemni bunker kod Konjica ostao je obavijen velom državne tajne sve do raspada zemlje 90-tih godina prošlog stoljeća.

Sagrađen je u razdoblju od 1953. do 1979. godine unutar brda u podnožju planine Zlatar. Riječ je o najvećem skloništu za zaštitu od nuklearnog napada i uopće najvećem podzemnom objektu građenom na teritoriju bivše Jugoslavije. Čak deset godina nakon što je završen, ovaj objekt bio je najveća državna tajna SFRJ.

Prema dostupnim informacijama, kojih je kada je riječ o ovom objektu izuzetno malo, svi građevinci koji su sudjelovali na njegovoj gradnji pomno su birani i provjeravani. Svaki od njih potpisivao je svojevrsni ugovor o šutnji, a svi nazočni članovi osoblja prolazili su najstrožu opsežnu sigurnosnu provjeru ondašnjih obavještajno-sigurnosnih struktura.

Kad je riječ o konspiraciji koja je pratila gradnju ovog objekta, dovoljno je reći da su za nju znala samo četiri vojna zapovjednika od najvišeg državnog povjerenja. Od trenutka kad su započeli radovi na ovom supertajnom objektu, on je bio vješto prikriven prirodom i trima objektima koji se nalaze ispred njega, što ga je čuvalo od neželjenih pogleda. Budući da se u Konjicu tada gradilo mnogo stambenih i proizvodnih objekata, to je pomoglo da se odvrati pozornost s gradnje bunkera.
 Nakon punih 26 godina cjeli projekt je priveden kraju. Za njegovu gradnju potrošeno je ondašnjih vrtoglavih 4,6 milijardi američkih dolara, što je i danas iznos od kog se zavrti u glavi.

Nakon smrti “sina svih naroda” Josipa Broza Tita 4. svibnja 1980. godine, objekt je ostavljen u stanje tzv. “pripravnosti”. Takvo stanje potrajalo je sve do 1992. i sukoba u BiH kada je prilikom povlačenja JNA iz oblasti Konjica zapovjedništvo vojske naredilo njegovo rušenje kako ne bi “pao u neprijateljske ruke”. Na svu sreću po lokalno stanovništvo, ali i današnju turističku ponudu BiH, vojna postrojba koja je trebala obaviti zahtjevni zadatak uništenja odbila je poslušati upućenu naredbu, pa je objekt predan tadašnjoj Vladi BiH.
Cijeli objekt zamišljen je kao struktura sastavljena od tri dijela. 

Prvi, tzv. “Maskirni dio” sastoji se od čak tri objekta: nadzorne rezidencije, objekta za uže osiguranje Tita, i dodatnog objekta u kom je trebalo biti locirano osoblje tehničke potpore. Iza trojih metalnih vrata debelih 120 cm nalazi se tunel koji vodi u samo srce nuklearnog skloništa, dubine 280 i dužine čak 202 metra. Zidovi na ovom tunelu rađeni su ručno i od drveta. 

Zanimljivo je to kako se za rasvjetu cijelog objekta koristi 6000 neonskih rasvjetnih tijela. I zadnji, treći dio bunkera je atomsko sklonište u obliku potkovice. Štićeni dio objekta podijeljen je na 12 blokova. Unutar njega su sustavi za zaštitu, protupožarni sustav, sustav za zaštitu od nuklearnog napada i klima. Bunker ima alternativni izlaz za slučaj nužde, a on nije na karti te vodi do brda iznad objekta na 170 metara visine. 

150 kubika vode.

U bunkeru se moglo boraviti pola godine bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom, jer u njemu se nalazilo sve što je potrebno za normalan život i funkcioniranje. Temperatura u bunkeru je između 21 i 23 stupnja, a vlažnost zraka od 60 do 70 posto, što čini idealne uvjete za život. Više od sto spavaonica raspoređeno je na ukupno 6854 četvornih metra površine, u kojima je u slučaju nuklearnog napada moglo spavati 350 ljudi iz najvišeg političkog i državnog vrha ondašnje SFRJ. 

Još jedna zanimljivost vezana uz ovaj objekt je i njegovo kodno ime “Istanbul”, a to se povezuje s procesom političkog približavanja Jugoslavije i Turske u godinama njegove gradnje. 
Interijer Titovog bunkera kod Konjica nije se mijenjao, svi su pripadajuću strojevi očuvani, telefonske centrale s brojčanicima, teleprinteri, te mape Jugoslavije na zidovima. Vrata, nekada tajnog vojnog podzemnog zdanja javnosti su otvorena još 2011. godine tijekom Bijenala suvremene umjetnosti. 

Posjet tom kompleksu svojevrsno je putovanje u prošla vremena. Na pisaćim strojevima još se nalaze originalne zelene navlake i sve je u besprijekornom stanju. Uređene rezidencijalne prostorije s krevetima na kat, pomno posloženim i pripremljenim kao da će svakog trena primiti svoje stanovnike, svjedoče poput zamrznute vremenske kapsule o nekim vremenima hladnoratovskih podjela koje su svakog trena mogle rezultirati sveopćim nuklearnim armagedonom. 


U okviru ovog objekta nalaze se još i bazen s oko 150 kubičnih metara pitke vode, te pripadajuće cisterne kapaciteta oko 50 tona goriva. Upravljački pult znan još i kao “štabni stol” kao u američkim hladnoratovskim blockbusterima ispunjen je crvenim telefonima i stolovima s neonskom rasvjetom za iščitavanje mapa, nešto kao situacijska soba. Titov dio bunkera povišen je u odnosu na ostale, a za njegovu suprugu Jovanku bila je predviđena i posebna soba s dominantnim stolićem za kozmetiku. 

Sve to presvučeno je tapetama s ornamentalnim uzorkom. Dakle mogli bismo bez grižnje savjesti reći kako sve odiše stilom, bojama i mirisima osamdesetih godinama prošlog stoljeća. 
Bunker je sada u vlasništvu općine Konjic, a turistički obilasci mogu se dogovoriti preko agencije koja ima ugovor s općinom. Cijena obilaska po osobi je 20 KM, kazali su nam iz agencije, a najvećim dijelom posjetitelji su stranci pri čemu prednjače Slovenci koji su pokazali izniman interes za obilazak ovog kompleksnog vojnog zdanja. U obilazak bunkera godišnje dođe od 15.000 do 18.000 posjetitelja, što i nije zanemariv broj. 

No kako kažu iz agencije, odaziv je bio znatno veći prije kad je ulaznica bila 5 KM po osobi što je domaćim posjetiteljima dakako znatno prihvatljivije.

Prije su bili učestali obilasci udruženja umirovljenika, boračkih društava te česte ekskurzije iz svih krajeva BiH. Nova cijena više pogoduje inozemnim posjetiteljima. 
Bilo kako bilo, objekt kao svjedok jednog vremena pod konstantnom prijetnjom nuklearnim ratom sada je atraktivna turistička destinacija koja se pozicionirala kao “musthave” na mapi mjesta koja svakako vrijedi posjetiti. Primamljiva je podjednako domaćim i inozemnim turistima zbog tajni kojim je obavijena, zbog čega posjet ovom velebnom podzemnom zdanju predstavlja osobito uzbudljivo iskustvo. 

No bilo kako bilo, iako na svu sreću nikad nije bilo potrebe za njegovom upotrebom, ovaj objekt sad posjećuju skupine znatiželjnih turista s fotoaparatima u rukama, dok ih sa zida s karakterističnim polusmiješkom u maršalskoj odori promatra lik zagonetnog jugoslavenskog vrhovnika Josipa Broza Tita, zbog kojeg je objekt primarno sagrađen, a on ga nikada nije vidio. Nadajmo se da će vječno ostati samo turistička atrakcija oko koje će teoretičari zavjere i ljubitelji mistike ispredati priče na rubu vjerojatnoga koje nadmašuju i znanstvenu fantastiku.