Sine, pobjeći ću iz zatvora. Doći ću kući i nikada se više nećemo razdvajati!  

Bila je to poruka tada 17-godišnjem sinu koju je iz zatvorske telefonske govornice uputila 2012. godine Olivera Ćirković, šefica grčke ekspoziture planetarno poznate bande „Pink Panter”, kojoj su nadimak dali istražitelji Interpola.

U to vrijeme ova danas 49-godišnja bivša košarkaška reprezentativka Jugoslavije, košarkašica tuzlanskog Jedinstva, beogradske Crvene zvezde, grčkih Panatinaikosa i Pankratija bila je osuđena na osam godina zatvora zbog niza pljački zlatara u Grčkoj, gdje je u dva navrata odslužila ukupno sedam i po godina zatvora.

Stranputica kriminala

No, sinu koji se nalazio u Beogradu nije se usudila reći da ostaje iza rešetaka te se odlučila na bijeg.

Svoj životni put opisala je u knjizi “Ja, Pink Panter”, koju je napisala u strogo čuvanom ženskom zatvoru „Koridalo” u Atini, odakle se išetala, a da je niko nije primijetio, jer joj je bilo dozvoljeno da oslika mural u direktorovoj kancelariji koju dijeli samo zid od ulice.

Arhondisi - Žena zmaj ili Žena pauk, kako su je prozvali grčki mediji, za naš list dala je ekskluzivnu ispovijest.

Grčki sud je inače utvrdio da je Oliverina grupa učestvovala u 1.666 pljački, među kojima su pljačke zlatara u Atini, iz koje su odnijeli nakit i satove vrijedne oko milion eura, na Rodosu i Santoriniju, odakle su ukrali oko 3,5 miliona eura vrijedan nakit.

Čak 116 puta vozilom su se zabili u izlog radnje prije nego što su je opljačkali, pa se smatraju i za izumitelje ovakve vrste pljačke, tzv. akter provale.

U razgovoru za „Avaz” opisuje kako je sve počelo, kako je nakon završetka blistave sportske karijere zagazila u podzemlje te postala vođa „Pink Pantera” i mozak njihovih napetih akcija!

- Prvi moji košarkaški koraci vezani su za Crvenu zvezdu. Ja sam dijete s Kalimegdana. Punoljetstvo me je odvelo prvo u Valjevo, a tada sam bila juniorski reprezentativac Jugoslavije. Te sezone sam privukla pažnju košarkaške javnosti, a poklopilo se i da je Raza Mujanović najavila da iz Tuzle odlazi u inostranstvo pa je Jedinstvu, koje je već tada bilo prvak Evrope, trebao dobar centar. Tako sam već u polusezoni dobila ponudu da dođem umjesto Raze. To je bio tada najozbiljniji klub u Jugoslaviji i ekonomski najstabilniji. Tuzla me vezuje za najljepše dane u mom životu. Toplo su me dočekali, govorili su mi da sam prava hadžinica i da sam lijepa kao Tito - otkriva nam Ćirković.

Olivera je u Tuzli upoznala vrhunske košarkašice, s kojima je i danas u kontaktu.

- Kada sam došla u dvoranu, mislila sam da sam na muškom treningu koliko je tu bilo talenta. Tima Džebo-Imširević je moja najbolja prijateljica i sjajna košarkašica, nju jedinu spominjem i u knjizi. I ona, kao i cijela naša generacija, ima neki bunt prema ovim vremenima u kojima živimo. To je ta stara škola, mi smo odrasli u jednom mirnijem i ljepšem okruženju. Drugačije gledamo na novac i na prijateljstvo – kaže Olivera.

Nakon Tuzle završila je u Grčkoj, gdje je upoznala sada već bivšeg supruga i gdje je prvi put zakoračila u kriminal.

Ljubav u podzemlju

- Znala sam da je iz Srbije i da smo ista generacija. Bilo je tu mnogo ludila na jednom mjestu. Kada smo počeli živjeti skupa, dao mi je do znanja da se bavi kriminalom. Preko njega sam upoznala mnogo ljudi koji imaju vezu s kriminalom i nisam se plašila - priča nam dalje Ćirković.

Pljačke kojima su se bavili nije, kako kaže, shvatala kao neki lopovluk već kao „robinhudovske akcije gdje se otima od bogatih”.

- To je sve osigurano kod banaka. Banke nikada nisam žalila, oni su legalni pljačkaši. Ovo kažem iskreno. Sve sam tada gledala s nekom simpatijom. To mi je sve djelovalo anarhično i buntovno. Prvo sam počela da otkupljujem ukradenu robu naveliko. Otvorila sam show room u Beogradu. To je neka kućna varijanta butika u kojem se prodaje ukradena markirana roba. Kupovali su političari, sportisti i pjevači. To je bio moj prvi korak ka kriminalu. Kada sam shvatila da lopovi brzo troše novac i da im ne ostane dovoljno ni za put, to sam iskoristila da ih organiziram. Imala sam novca da organiziram njihove akcije. Nalazila sam smještaj i samo bi im pokazala radnju koja me interesuje. Pošto su bili finansijski nesposobni, počela sam voditi brigu i o novcu. Tada su stvari postale ozbiljne. Vrlo brzo sam postala glava „Pink Pantera”, zato što sam imala stanove da ih smjestim, drugi stan za ukradenu robu, imala sam kupca koji će kupiti. Sve je bilo do u detalje isplanirano – opisuje Olivera Ćirković.

Na platnom spisku imala je ljude koji su krijumčarili nakit u Srbiju, a organizacija se sastojala od velikog broja ljudi, od kojih je svaki imao svoju ulogu.

- Niko nije posumnjao da živim dvostruki život, a živjela sam ga. Godine 2006., kao i svako ko je u kriminalu, pravim grešku. Nakon jedne pljačke na Kritu u autu kod mog pratioca policajci su našli pajser. Tragično je što taj pajser nismo koristili tog dana. Unutra je bio i račun. Odveli su nas u radnju gdje smo kupovali alat i naravno vlasnik Grk je odmah prepoznao visoku, zgodnu plavušu, to jeste mene. Nakon nekog vremena policajci su shvatili koga imaju u rukama i nije bilo šanse da se izvučemo. Onog momenta kada uđeš u zatvor ulaziš u fabriku zla i sto posto će tamo od tebe napraviti većeg kriminalca nego što si bio kada si ušao. Dobila sam tada dosta veliku kaznu i odležala dvije i po godine – prisjeća se Olivera, koja je, priznaje nam dalje, sve vrijeme i iza rešetaka kovala planove za nove „šljake”.

Zavela bandite

- Kada sam izašla, „Panteri” su me čekali i naredne četiri godine su bile paklene. Sve što je moglo i nije moglo da se odradi mi smo odradili. Grupa je postajala sve veća i veća. Bila je selekcija i oni bolji su bili bliže meni i imali su veći tal u svemu. Kasnije se iskristalizirala grupa koja je mogla da odradi bilo koju radnju na svijetu. Paradoks cijele priče je da sam ja žena. Žene u kriminalu bukvalno i ne postoje, barem ne u ovim našim balkanskim prostorima, izuzev bijelog roblja ili kao eventualno ljubavnice nekih kriminalaca, za što nemam nikakvo poštovanje. I one koje su u zatvoru su kolateralna šteta svojih ljubavnih veza. Za sebe to ne mislim, u sve sam ušla zato što sam kriva i, na kraju krajeva, manje sam osuđena ako se pogleda šta sam sve uradila - priča nam ova 193 centimetra visoka žena, i danas izuzetno lijepa i zgodna iako je na pragu 50. godine.

Zahvaljujući upravo i svojoj ljepoti, ostavljala je snažan utisak na članove bande koji je bez muke kontrolirala.

- Sve sam ih zavela i slušali su me, svi ti opasni Pink Panteri. U grčkoj sam ličnost koja je obožavana i postala sam ikona njihovih zatvora. I danas se pitaju kako je žena nadmudrila toliko policajaca. Iako sam negativni heroj, sada se trudim da napravim neke dobre stvari i pošaljem neke pozitivne poruke. Pola sam heroj, pola negativac. Ne može neko ko je proveo sedam i po godina u zatvoru da nije prošao sve i svašta. Moja duša je i nakon svega toga ostala čista i u meni je ostalo ljubavi – poručuje na kraju Olivera Ćirković.

Talentirani lopovi iz regije 

- Nakit sam uvijek prodavala u Srbiji. Nikad vani i nikada u zemlji gdje je ukraden. Imali smo svoje tajne kanale. U roku od 24 sata sve je u Srbiji i već je prodato. U „Panterima“ je bilo i Bosanaca. Bili su talentovani lopovi i hrabri kao i svi iz regije. Bilo je Crnogoraca, Hrvata, koji se prave fini, ali su lopovi kao i mi, jedino nije bilo Slovenaca, oni su, kao, fini. Pozdravljam ih sve, sve svoje bivše kolege, lopove, a i danas mi se javljaju i iz Bosne kažu: „Pusti knjige, imamo dobru šljaku“.

O košarkaškoj karijeri

Ova bivša sportistkinja smatra i da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji poremetili kompletnu sportsku scenu.

- Ta naša liga nam je bila sigurnost, jer su se stvarno klubovi brinuli za nas. Budućnost nam je bila obezbijeđena, nije to samo bio novac, nego se uprava brinula i da završimo fakultete, gdje ćemo se zaposliti kasnije, šta ćemo raditi i tako dalje. Bili smo kao sportisti paženi i maženi. To smo odjednom izgubili i otvorilo se tržište s igračicama iz istočnog bloka koje su nam spustile cijenu. Dobila sam ponudu da obavim kontrolni trening u Grčkoj u Pakratiju. Na tom koNtrolnom treningu nisam promašila nijedan šut, tako su valjda zvijezde htjele. Kako padnem iz okreta, ja dam koš. Ostala sam u Atini. Tamo sam odigrala sedam sezona. Tu mi se i sin rodio. Karijeru sam završila u Crvenoj zvezdi, čiji sam bila sportski direktor, jedini ženski u historiji – kaže Ćirković.

Štitim Albance, oni su me izbavili iz zatvora!

- Hoću da kažem da sam ostala čista. Ja ne odem u Srbiju na televiziju i ne govorim da sam majka Srpkinja, a oni neki tamo su loši. Ili da odem u BiH i kažem Srbi su loši ili Albanci. Za njih kao narod imam samo riječi hvale, pa oni su me izvukli iz zatvora, to nikad neću zaboraviti. Imam uvijek isto mišljenje i ne kurvam se kao pojedinci. Štitim Albance jer imam pozitivno mišljenje o tom narodu. To ne može niko da sruši na ovom svijetu. To ja javno govorim uvijek i na srpskoj i na marsovskoj televiziji ako treba. Mene su iz zatvora izvadili tvrdo jezgro Albanaca, zatvorenika i grčkih političkih zatvorenika. To se desilo kada mi se svijet raspadao i kada sam mislila da nikada neću izaći iz zatvora. Meni je Albanac dao podršku, taj koji je kralj zatvora. Ne može meni niko nikada da promijeni stav o tom narodu. Oni su mi spasili život. I oni koji me ne vole zbog toga moraju da me poštuju – otkriva Ćirković.