Ako je suditi po odnosu prema žrtvama nasilja u porodici, čak i sigurnost je ovdje luksuz, a koliko život u malim i ratom opustošenim pograničnim mjestima može biti surov, svjedoči i odnos prema ženama žrtvama nasilja.
U Bosanskom Grahovu, Drvaru i Glamoču, opštinama sa većinskim srpskim stanovništvom u Livanjskom kantonu, ni 22 godine nakon završetka rata, nisu osigurani ni elementarni uslovi za normalan život, poput urednog vodosnabdijevanja, odvoza smeća i zdravstvene zaštite, piše EuroBlic.
Ali, ako je suditi po odnosu prema žrtvama nasilja u porodici, čak i sigurnost je ovdje luksuz.
- Dešava se da pretučenoj ženi iz udaljenog sela, koja se jedva dovuče do stanice, policijac kaže: ne mogu sada, dođi sutra ili u nedjelju. Ili je čak opomene da se "opere, pa onda dođe", iako je žena istjerana iz kuće po kiši i blatu, a do prve ambulante ili policijske patrole treba da pješači kilometrima – kaže Danka Zelić, predsjednica Udruženja građanki Grahovo.
Govoreći na radionici u Livnu, koju su u sklopu projekta "Mediji protiv nasilja nad ženama", organizovali Udruženje BH novinari i UN Women u BiH, Zelić je rekla da su uz manjak kadrova, veliki problemi i neobučenost, nerazumijevanje i guranje problema pod tepih.
Navela je i slučaj nasilnika koji je godinama prebijao suprugu, a svoje malo dijete bacao sa drugog sprata, ali nikad nije procesuiran. Pitanje je da li bi žrtva preživjela, da ovaj monstruozni slučaj nije završio u medijima.
Nevladine organizacije su ženu i njenu djecu smjestile u Međugorje, u sklonište za odbačene žene pod okriljem Katoličke crkve, jer u Livanjskom kantonu nema sigurne kuće, a pitanje je da li će je i biti.
- Udruženja žena su prije nekoliko godina našla lokaciju za kuću i osigurala inostranu donaciju od 100.000 dolara, ali je otpor politike bio žestok. Sada su to pitanje skinuli sa dnevnog reda, pa pojedini kantonalni političari čak javno poručuju da je nasilje u porodici sramota za žene i porodicu i da žrtve treba da se obrate popu ili hodži, a ne policiji - kaže Zelić.
Na teritoriju Bosanskog Grahova, na 780 kvadratnih kilometara uz granicu sa Hrvatskom, u jednoj smjeni radi samo dvoje policajaca i oni su nadležni za sve od saobraćajnih prekršaja do najtežih zločina.
Ni Glamoč, ni Drvar ni Bosansko Grahovo nemaju centar za socijalni rad, nego je zamjenik načelnika opštine "zadužen za sve moguće probleme".
A problemi su jedino čega u ovom dijelu BiH ne manjka. U Bosanskom Grahovu nema vrtića, ni produženog boravka za osnovce, koji, ako dolaze sa sela, satima čekaju jedini školski autobus.
Već mjesecima Grahovljaci vodu imaju samo sat dnevno. Obnovljeni Dom zdravlja zjapi prazan: porodični ljekar dolazi samo šest sati nedjeljno, a ginekolog i drugi specijalisti, povremeno, kada ih po projektu plate NVO.
Dodatni problem je što većina žena u ovom kraju nema zdravstveno osiguranje.
Nacija nije bitna
Danka Zelić kaže da problemi sa kojima se bore žene u Livanjskom kantonu nisu povezane sa etničkom pripadnosšću.
– Jednostavno, ovdje su nezaštićeni i prepušteni sami sebi svi stanovnici, bez obzira na vjeru i naciju. Nezaposlenost, besperspektivnost i sve učestaliji alkoholizam samo povećavaju rizik od nasilja u porodici, a činjenica da u cijeloj opštini nema ni jednog psihologa ili socijalnog radnika dovoljno govori o prevenciji i zaštiti žrtava – kaže Zelić.
