Ammar Jažić, istaknuti bh. muzičar, visokoobrazovani kompozitor, čovjek je kome je muzika od rođenja bila suđena i na neki način vodilja kroz njegov život.

Ammar je sin nekada jednog od najistaknutijih sarajevskih stvaralaca i muzičara, rahmetli Faruka Jažića.

- Mene je od rođenja pratila muzika, kako u prijeratnom vremenu tako isto i u poslijeratnom. Sjećam se kada je moj otac rahmteli pokojnom Tomi Zdravkoviću snimao novu LP ploču. Znao me je povesti sa sobom, čuvao me, radio i jednostavno je htio da budem uvijek pored njega. Dok su oni snimali, ja sam znao da zaspim na kauču u studiju. Imao sam tada tri godine. Eto, od tada je krenulo moje druženje s pjesmom, studijskim snimanjima, pa evo sve do danas – kaže nam Jažić.

Očev studio

Zahvaljujući ocu imali ste tu privilegiju da upoznate dosta velikih estradnih zvijezda?

- Da, jesam i to su zaista lijepa sjećanja, nezaboravna sjećanja. Pa, pokojni Toma Zdravković mi je bio kum. Poslije rata otac je opet bio pokrenuo studio, pa sam upoznao i bio u društvu velikana poput rahmetli Safeta Isovića i mnogih drugih. I moje obrazovanje je išlo u tom smjeru kroz Srednju muzičku školu, Muzičku akademiju, kasnije i magisterij na akademiji.

 Kako je teklo Vaše školovanje?

- Ja sam u suštini nakon srednje škole trebao da idem, jer sam dobio odobrenu maksimalnu stipendiju u Bruklinu da studiram na Odsjeku za džez. Ali, nisam otišao iz razloga jer se otac jako razbolio. Bila je opcija da ja odem, a da se on i mati nekako u Sarajevu snalaze za ostatak školarine i pored stipendije, ali ja sam odustao od toga, nisam ih mogao ostaviti. U Sarajevu sam upisao studij kompozicije i nisam se nikad pokajao. Nije to bio klasični odnos oca i sina, bio mi je sve, kako otac isto tako i najbolji prijatelj, savjetnik, ma sve.

 Iz Vašeg ugla gledišta, da li je Sarajevo zaboravilo Faruka Jažića?

- Generalno Sarajevo zaboravi sve ljudi koji su mu bili od nekog značaja, pa je tako, mogu da kažem, zaboravilo i moga oca.

Vi trenutno radite na jednom jedinstvenom, neobičnom muzičkom projektu. O čemu se radi?

- Da, tako je. To je projekt koji je pokrenut na insistiranje Mirsada Ibrića i on je „krivac“ da spoji dvije strane, mene kao aranžera i kompozitora i Marka Kalajanovića, operskog pjevača (bariton) u Narodnom pozorištu u Sarajevu. On već desetak godina aktivno pjeva u Narodnom pozorištu. Mirsad je spojio Marka i njegovu ekipu saradnika sa mnom. Brzo smo „kliknuli“ i tako se dogovorili da snimimo desetak pjesama, a da to bude spoj sevdalinke i šumadijske pjesme. Da se spoje dvije kulture jer su veoma bliske i srodne, a u smislu stilskog i muzičkog izražaja.

Za koje pjesme ste se odlučili?

- Po pitanju sevdalinki odlučili smo se za „Žute dunje“, „Emina“, „Snijeg pade na behar i voće“, „Omer beže“, „Da sam ptica“, a što se tiče šumadijskih pjesama, to su pjesme koje je Marko odabrao jer je i sam s tog područja, „Polomiću čaše od kristala“, „Devojka iz grada“ i „Moravsko predvečerje“. Kako je Marko jako, jako dobro rekao: „Ovo će pokazati, da su sevdalinka i šumadijska pjesma dvije obale iste rijeke“. I to zapravo i jeste muzički tako. Ovim projektom napravit će se nešto neobično, a što je publici itekako poznato, a da ima umjetničku notu“.

Muzički kritičari

Bojite li se muzičkih kritičara?

- Pa, mi zapravo u zadnjih dvadeset i više godina nemamo muzičkih kritičara, a koji bi zdravo ocjenjivali i bavili se svojim poslom. Muzički kritičar treba da bude neko ko je približno muzički obrazovan, kao lice koje stvara muziku. Nema više zdrave muzičke kritike, imamo samo muzičko izvještavanje šta se dešava u gradu ili državi. Naučio sam od rahmetli oca da u sevdalinci kada je aranžiraš sve možeš da uradiš , da mijenjaš i oblik, formu, ali melodiju i tekst ne smiješ da diraš, jer to je svetinja. To neke kolege koji snimaju zarad nekih svojih potreba mijenjaju, ali mi smo se svi dogovorili da to ne smijemo da radimo. Mi želimo da ovim projektom predstavimo našu državu i u Beču, i Frankfurtu, Parizu, Londonu ,ali na jednom velikom muzičkom nivou, s velikim simfonijskim orkestrom. Planirali smo da 30. juna u Narodnom pozorištu u Sarajevu prezentiramo naš projekt sa Sarajevskom filharmonijom.

Simfonijski izraz

- Sevdalinka je danas obrađena na više načina, od džeza, pa do popa i roka. Ali, niko se do sada nije usudio da stavi sevdalinku ili šumadijsku pjesmu u simfonijski izraz, da svaka numera bude skoro kao jedna posebna, zasebna operna arija. Ušli smo u polje koje do sada nije istraženo. Marko nije bendovski pjevač, nije pjevač narodne muzike, trebalo je napraviti, snimiti nešto što će publiku fascinirati s jednim umjetničkim značajem i težinom. Jer svima nama je u cilju kad sve to snimimo, da ostane vrijedno vremena u kojem je rađeno, stvarano, nešto što će cijeniti i voljeti i buduće generacije - kaže Ammar Jažić.