Glumački velikan i filmski reditelj Ljubiša Samardžić napustio nas je 8. septembra 2017. godine.
Iako je od njegove smrti prošlo skoro šest godina, još uvijek se prepričavaju njegove glumačke role. Bio je jedan od najvećih glumaca na prostorima bivše Jugoslavije.
O njegovim glumačkim, a još više o ljudskim kvalitetima, govori da je podjednako bio omiljen u svim državama bivše zajedničke zemlje.
Samardžić je 23. februara 2014. godine govorio za "Dnevni avaz". U nastavku donosimo taj tekst.
- Velikan ex-jugoslavenskog glumišta, gospodin i ljudina - riječi su koje najbolje opisuju Ljubišu Samardžića (78).
Omiljeni Smoki proslavio je nedavno 55 godina umjetničkog djelovanja. U njegovu čast, 12. februara upriličena je svečanost u Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu, a Samardžić je tom prilikom sve svoje nagrade ostavio Kinoteci, odnosno poklonio ih generacijama koje dolaze, osnovavši legat.
Pamte se njegove role u partizanskim spektaklima “Bitka na Neretvi”, “Valter brani Sarajevo”, bio je Šarac u “Diverzantima”, Mali u “Jutru”, maestralno je tumačio Crnog Roka u kultnoj seriji “Kuda idu divlje svinje”, Šurdu u “Vrućem vetru”... U “Sutjesci” je glumio s Ričardom Bartonom (Richard Burton), u “Neretvi” s Orsonom Velsom (Welles) i Julom Brinerom (Yul Brynner)...
Nizale su se nagrade, za ulogu u filmu Puriše Đorđevića “Jutro” 1967. dobio je Zlatnog lava na Festivalu u Veneciji, a nedugo nagon toga odbio je ponudu za inozemnu karijeru i silne pare...
Sve teče
Vitalni i energični Samardžić danas se uglavnom bavi rediteljskim i producentskim poslom. Prije 24 godine sa svojom porodicom osnovao je producentsku kuću “Cinema Design”, iz čije su radionice izašla ostvarenja “Bulevar revolucije”, “Ubistvo s predumišljajem”, “Stršljen”, “Nebeska udica”, “Nataša”, “Ledina”, “Jesen stiže, dunjo moja”, “Miris kiše na Balkanu”.
Kako je isticao u mnogim intervjuima, nije želio da mu sin Dragan ide u rat protiv dojučerašnjih komšija i prijatelja pa je osnovao “Cinema Design” i tu ga zaposlio.
Deceniju poslije, smrt sina Dragana u 34. godini skrhala je slavnog glumca. Dovela ga je do ruba. Mislio je da ne može dalje. Supruga Mira vratila ga je u život, a rad ga je održao u životu.
Samardžići imaju i kćerku Jovanu te unučad Saru, Stefana i Martu. U veoma otvorenom i zanimljivom intervjuu za “Dnevni avaz” Samardžić je otvorio srce i iskreno govorio o prošlosti, svojoj jedinstvenoj karijeri, privatnom životu...
Kao prvo, srdačne čestitke za 55 godina Vašeg umjetničkog djelovanja. Zasigurno ste ponosni na tu brojku.
- Vjerujte mi, brojke ništa ne znače. Bitni su ljudi. Oni koji su mi pružali ruku, šansu da se približim vrhunskim ostvarenjima. Hvala svima. Zahvalnost i čestitke upućujem i onima kojih više nema. Tu mislim na velikog, neponovljivog Šibu Krvavca, Mithada Mutavdžića, Pavla Vuisića, Braka Bauera, Krstu Papića, Borisa Dvornika, Fabijana Šovagovića, Ivana Hetriha.
Niz je dug, neka mi oproste neki ako sam ih zaboravio. Vječno ću ih pamtiti i poštovati. Zahvalan sam i svojoj brižnoj Miri za strpljenje za sve moje stvaralačke ludosti i vratolomije. Nije lako živjeti s ovakvim ludakom, umjetnikom, zanesenjakom.
Koliko jubileji, godišnjice i slični datumi zaista govore o jednoj umjetničkoj karijeri?
- Latini kažu: Panta rei. Sve teče. I sve se mijenja. Živjeli smo u velikoj Jugoslaviji, ušuškani, cvjetalo je hiljadu cvjetova, radne akcije su nas zbližavale, bratstvo i jednistvo su nas vezivali, živjelo se k'o bubreg u loju. Svako je čestito živio. Imalo se. Niko vas nije pitao ni ko ste, ni odakle ste, ni kojoj vjeri i naciji pripadate.
Titu hvala. Ali mu ne hvala što nas je ostavio na cjedilu, jer su ga godine pribile u ćošak te nije na vrijeme povukao civilizacijski potez i stvorio uniju jugoslavenskih zemalja! Zato se sada svi grčimo... Srce mi se cijepa kada vidim uznemireno Sarajevo. Ali, Titu hvala što je poštovao i volio filmsku umjetnost i značaj filma u zemlji i svijetu. I u tom periodu, od 1962. godine do danas, okitio sam se velikim priznanjima.
Svoje nagrade i priznanja ostavili ste na čuvanje Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu. Je li Vam se, ipak, od neke bilo posebno teško odvojiti?
- Nije nam bila namjera da nekome pravimo čapraz-divan nego smo obilježavanje moje 55. godišnjice rada povezali s čestitom idejom o doniranju svih naših nagrada, osvojenih na značajnim domaćim i svjetskim festivalima. Ovaj čin i Mira i ja smatramo ponosnim, vjerujući da će imati daleko veći značaj za generacije koje dolaze, a ne da nam nagrade čame u našim vitrinama.
Nema čovjeka koji nam se nije divio poslije 12. februara. Svi su naglas dobacivali: “Bravo, majstore”, “Zadivljujući čin. Halal vam vjera...” Čuvat će se u posebnoj sali legata Kinoteke, koju je Rale Zelenović otvorio za tu priliku. Uz venecijanskog Zlatnog lava (Copa Volpi), rame uz rame s velikim Luisom Bunjuelom (Luis Bunuel), tu je i šest Zlatnih arena, osvojenih u Puli, kao i mnoge druge nagrade iz moje filmske radionice i za glumu, i za režiju, i za produkciju...
Mada glumci nerado odgovaraju na pitanja o najdražoj ulozi, ovakve godišnjice ipak su prilika kada ima smisla podvući crtu te odgovoriti na ovo pitanje.
- “Hamlet u Mrduši Donjoj” Krste Paiča, “Sava - mala” Žike Mitrovića, “Život je lep” Bore Draškovića, “Diverzanti” Šibe Krvavca, “Jutro” Puriše Đorđevića, “Kuda idu divlje svinje” Ivana Hetriha, “Vruć vetar” Aleksandra Đorđevića i mnoge druge.
Daroviti ljudi
Kakve uspomene nosite na snimanja u BiH?
- Raskriljeni, otvoreni, čestiti, neponovljivi, daroviti ljudi od Sarajeva preko Tjentišta, Kalinovika, Mostara, Gacka, Trebinja...
Pedeset pet godina karijere, 78 godina života - samo su brojke. Iz Vas zrače energija i ambicija na kojoj Vam mogu zavidjeti mnogo mlađi glumci i reditelji. Odakle crpite svježinu?
- Ne mirujem. Sanjam i maštam. To mi ne gasi želje o vječnom radu kao smislu života. I dalje uporno listam Andrića, tražeći u “Travničkoj hronici” inspiraciju za jedno čestito umjetničko djelo.
Uz svakodnevnu zajedničku jutarnju kafu u krevetu i neizbježni TV dnevnik, koji nas zatrpava svakim jadima, uz neukusne komentare o beznađu, uz svakodnevna ubistva, sačekuše, samoubistva, krađe, kapitalističke pohlepe i nesreće, koje truju zrak i životni prostor Zemljine kugle, kao da nema ničega čestitog nad ovim našim nebom!
Čak i kultura tone u “žitko blato”. Ostat ćemo bez lica. A moja Mira bez milosti nastavlja svoj jutarnji monolog, u neku ruku otpor mojim snovima: “Ne dovodi više sebe da bilo koga moliš za bilo šta! Shvati, niko ti nije do koljena. Vidiš da je došlo vrijeme za mlađe. Nastavi svoj hod dostojanstveno i živi život punim plućima.” U pravu je. Hvala joj.
Šta Vam uopće znače godine?
- Svi smo prolaznici u životu. Kako dođu, tako i odu. Zaborav prekrije leš.
Je li Milena Dravić Vaša najdraža glumačka partnerica?
- Milena je jedna od najdarovitijih glumica, s velikim smislom i za komiku i za zbilju. Sjajan je partner. Neponovljiva je.
Kako ste posljednjih godina više iza nego ispred kamere, a kako ste kazali da je Vaš rediteljski izazov “Travnička hronika”, recite nam koliko ste blizu ili daleko od tog cilja?
- Žaljenje ostaje. Ne žalim. Ostat će mi Travnik i Andrićevo djelo kao neodsanjani san.
Bude li Vam ponekada žao ili krivo što Vas publika u bivšoj Jugoslaviji često identificira s likom Šurde iz “Vrućeg vetra” uprkos Vašim drugim ulogama?
- Svako ima svoje fanove. Šurda je slavan u cijeloj Evropi. Za ovu ulogu dobio sam 1983. godine najveću nagradu u Evropi na uglednom televizijskom festivalu “Tekeconfronte”. I taj trofej je dio legata.
Koliko je činjenica da ste sin rudara utjecala na Vaš odnos prema životu i ljudima?
- Kao petogodišnjak, od dana kada sam počeo da razaznajem sve zamke života, shvatio sam da rudnici, to kobno zanimanje, nisu za miran i lagodan život. Sama riječ jama nosila je u sebi zlohudo značenje. Tata je ponosno nosio svoj rudarski kramp i šljem i zadivljujuće rudarsko poštenje i drugarstvo. Mučan život.
Otac je čestito nosio sirotinju, kao heroj rada Alija Sirotanović u Zenici, i nikada nije kukao. Tog kobnog, zubatog proljeća 1948. otišao je. Tišina je ovladala našim domom. Ostala je majka, udovica, sa troje male djece, sa mizernom rudarskom penzijom. Dovijala se kako je znala i umjela. A kada sam ja počeo da radim na filmu, ponio sam svoj kramp i šljem i etiku rudara na setu i poštovanje svakoga s kim sam dijelio hljeb.
U Sarajevu i Bosni i Hercegovini već danima traju demonstracije nezadovoljnih građana. Kako gledate ne to?
- Ni dvije pameti neće mi biti dovoljne da vam dam pravi odgovor. Bolno do zla boga. Neimaština ubija. Moćnici, bogatuni, ne mare ni za koga. Služimo im za potkusurivanje. Bez stida i srama diktiraju nam sudbine. Dokle će stići, ne znam. Haram im bilo.
Na koncu, Vaši planovi i želje?
- Moji snovi su nedosanjani, jer ni do danas nisam uspio da zatvorim krug interesenata za ekranizaciju najljepšeg romana Ive Andrića “Travnička hronika”. Knjiga će mi vječno biti kraj uzglavlja. Ima li išta ljepše od toga!