Sarajevo je prije 50 godina dobilo Skenderiju. Bio je to veliki događaj s obzirom na to da se tog 29. novembra 1969. u Skenderiji premijerno prikazivao film "Bitka na Neretvi". U Sarajevo je tada stigao Josip Broz Tito te, kao njegovi gosti, filmske zvijezde Omar Šarif, (Sharif), Jul Briner, Silvija Koščina, Orson Vels te Milena Dravić, Ljubiša Samardžić, Boris Dvornik...
Za 50. rođendan kultne Skenderije pripremljeni su brojni sadržaji, a centralni događaj je veliki koncert Harisa Džinovića (68) u petak u 20 sati u dvorani "Mirza Delibašić".
Haris se živo sjeća novembarskih dana te 1969. Kako nam priča, kao 18-godišnjak, čistio je oplatu od betonskih konstrukcija Skenderije.
- Zato što je dolazio drug Tito na premijeru i moralo je sve da šljašti. A Skenderija napola gotova pet dana pred premijeru. Cijeli grad je skočio da se to dovede u red. Bile su tone i tone drveta od šalovanja... Sve je to trebalo počistiti. Ja sam tad radio preko Studentske organizacije iako sam bio gimnazijalac i zaradila se dobra lova.
Tada ste čistili oplatu, a sada dolazite ne rođendan kao glavna zvijezda.
- Šta ima veze. Kopao sam kanale za polaganje telefonskih kablova. Sve se radilo da se zaradi malo love da se može otići na more.
Veliki interes vlada za Vaš koncert u petak. S kakvim emocijama stižete u rodni grad?
- Fantastičnim, kao i uvijek. Rodni grad je rodni grad, emocija je, u svakom slučaju, jača nego za neke druge nastupe. Nije baš lagano Skenderiju odraditi, ali je veliki izazov.
Za ljude ovdje Skenderija ima kultno značenje. Vjerovatno i Vas vežu posebne uspomene.
- Naravno. Dvorana je imala toliko događaja u svojoj prošlosti da je teško izdvajati bilo šta. Od samog otvorenja Skenderije pa sve naovamo, spektakularni koncerti, veliki događaji... A i Dom mladih nosi svoju težinu.
Nedavno ste imali koncert u zagrebačkoj dvorani "Vatroslav Lisinski", bliže se Vaši tradicionalni nastupi u Sava centru u Beogradu. Osjetite li umor?
- To je slatki umor. Najviše se umorim putujući, ne spavajući, ali kad se popnem na stejdž i kad koncert počne, osjećam se kao riba u vodi.
Hoće li na koncert u Sarajevo doći Vaša supruga i djeca?
- Oni dođu ponekad na koncerte, ali nisu nešto previše zagriženi. Slučajno ako se negdje nađu i ako nemaju ništa pametnije, onda dođu. Oni imaju 15-16 godina, žive na telefonima, kao i sva djeca njihovog uzrasta, i njih zanima nešto sasvim drugo. Da sjede dva sata u fotelji i da slušaju koncert, ne bih ni ja.
- Očekujem da bude dobar koncert, što ne sumnjam da će biti. Samo da bude dobro ozvučenje, dobar ton majstor. To mi je najveći problem u životu vezano za nastupe. Uvijek imam probleme s ton majstorom, on nešto izmišlja i pomalo me čini nervoznim – iskren je Džinović.
Mi, iz BiH, smatramo da su velike i značajne muzičke priče potekle baš u Skenderiji. Vi već duži period ne živite u Sarajevu pa nam s te udaljenosti možete reći imamo li mi previše visoko mišljenje o sarajevskoj muzičkoj školi?
- Nismo prepotenti, nego skromni. I to previše. Toliko izdanaka imamo koji su napravili velike karijere... Od likovne, književne umjetnosti, od sporta, televizije, da ne kažem pjesme, koja je neprevaziđena na prostorima bivše Jugoslavije. Tako mali grad, a da je iznjedrio toliko umjetnika i sportista da je nevjerovatno.
