Nakon što je prije nešto više od mjesec, kako je „Dnevni avaz“ pisao, podnio zahtjev za bosanskohercegovačko državljanstvo, glumac Irfan Mensur jučer je došao u Sarajevo kako bi završio administrativne detalje.

On je potrebnu papirologiju dostavio u Općinu Novo Sarajevo te u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) napravio potrebne dokumente koje će mu rođak Mensur, kod kojeg je i boravio, poslati na beogradsku adresu kada budu gotovi.

 Kao nekad

Mensur je iz Sarajeva, gdje je rođen 1952., a u Beograd je otišao sa 15 godina.

- Skoro šest godina nisam dolazio u Sarajevo i moram vam reći da, osim Baščaršiju, ništa drugo ne mogu prepoznati. Sve se promijenilo, ali bukvalno. Boravio sam kod rođaka Mensura, provozao me malo i oko Sarajeva i jedva sam se snašao gdje sam i šta sam. Nešto sam prepoznao, naprimjer Dolac-Maltu, Čengić-Vilu, ali samo kao mjesto, ali nisam ih doživio na način kao nekad. Sve se potpuno promijenilo – govori nam Mensur. 

Iako se grad promijenio, ističe, još se osjeti toplina ljudi i gostoljubivost kakvu samo Sarajlije imaju.

Opće stanje

- Ne znam da li zbog toga što dugo nisam ovdje, ali s kim sam god došao u susret na šalterima ili s ljudima koji su čekali u redovima svi su mi prilazili i srdačno pozdravljali. Govorili su: „Evo ga, stigao naš Irfan“. Prosto sam uživao u nekoj ljubaznosti i osjetio da je ljudima drago što me vide. Nadam se da je to neko opće stanje bar u staroj raji, a ne znam šta je s novom rajom. Mi smo se u bh. prijestonici u moje doba dijelili na veliku i malu raju, a sad bih Sarajevo podijelio na staru i novu raju. Staroj raji vjerujem, a za novu ne znam – poručuje glumac.

Iako se već danas vraća u Beograd, sutra ga, navodi, čeka novo putovanje.

- Sutra idem u Švedsku da obiđem brata koji je nešto bolestan, a nakon toga, ako sve bude OK, nastavljam s poslom i radom na novoj predstavi – kaže Mensur.

Muški urlici i ženski plač

Mensur se sjetio i svoje prve posjete Sarajevu nakon rata.

- Osjetio sam malu nervozu u stomaku prilikom dolaska i onda sam se sjetio svoje prve posjete poslije rata i svih tih groznih dešavanja. Sjećam se, tad se autobus spuštao niz Koševo, a gostovali smo s Jugoslovenskim dramskim pozorištem na jednom festivalu. Tom prilikom kolega Mrgud Radovanović se okrenuo prema meni i upitao me: „Kako ti je“?, a ja sam mu odgovorio: „Odlično mi je. Što?“, i tako sam počeo da urlam muški, a da plačem ženski, i u tom trenutku mi je prijalo što sam mogao da iz sebe izbacim sve ono što se nakupilo tokom tih užasnih godina – emotivno se prisjeća Mensur.