Po izbijanju agresije na BiH, početkom aprila 1992. godine, iz Mostara u Sarajevo vraćaju se svi inspektori osim Markića i Rekića.
- Ja za svoj ostanak u Mostaru nisam dobio nikakvu depešu, odnosno nikakvo odobrenje. Ostao sam jer mi je tako rekao Krešo Markić. Smatrao sam da je savjetnik ministra po funkciji moj pretpostavljeni po zadatku koji smo dobili - kazao je Rekić u svom svjedočenju 1993. godine.
Tih dana Mostarom se kretao pincgauer JNA s posadom. Rekić je bez konsultacija s policijskim kolegijem CSB-a Mostar putem radioveze naredio da se pincgauer uništi. To je bio neposredan povod generalu JNA Momčilu Perišiću za početak artiljerijskog napada na grad. Kolegij CSB-a Mostar formira specijalnu jedinicu, a za komandanta je postavljen Nikola Bender. Na kolegiju je odlučeno da, kao stručan kadar, Rekić planira izvođenje borbenih dejstava i učestvuje u upotrebi jedinice. Bender naređenja prima od Rekića, koji vrši procjenu političke i situacije na terenu te donosi odluke o borbenom djelovanju jedinice.
Uništen pincgauer
Također, Rekić kontaktira s tadašnjim predsjednikom Gradskog odbora SDA Ismetom Hadžiosmanovićem i drugim aktivistima stranke. Ovlaštenja ni za tu vrstu kontakata od MUP-a BiH nije imao.
- Naređenje za uništenje pincgauera izdao sam lično radiovezom, i to nakon što sam bio u centru za obavještavanje, gdje je eksplodirala bomba. Istrčao sam pred zgradu i vidio da pincgauer zamiče iza jedne zgrade te sam tada izdao naredbu da se uništi bez ikakvih prethodnih konsultacija sa bilo kim iz kolegija ili sa Bender Nikolom, koji tada još nije bio komandir, pa smatram da ja ovdje nisam pogriješio i to nisam učinio sa namjerom da dam povoda generalu Perišiću za artiljerijski napad na civilne objekte u Mostaru - ispričao je Rekić 19. aprila 1993. godine, tvrdeći i da od događaja s pincgauerom više nije kontaktirao ni s KOS-ovcima Glavašem i Borojevićem.
- Jedne večeri vraćao sam se iz bolnice, gdje sam bio sa grupom inspektora u posjeti jednom građaninu. Kolege su pitale treba li me prevesti iz bolnice do hotela gdje sam spavao, u Domu penzionera, pored vojne ambulante, rekao sam da ne treba, jer to je 200 metara udaljeno samo. Dok sam prolazio pored ambulante, ispred mene su iskočila dvojica naoružanih lica u maskirnim uniformama s licem namazanim maskirnim kremama, naređujući mi da izvadim ruke iz džepova, tri puta su me udarili, uzeli mi dva pištolja, bombu, pancir, novčanik, gdje su našli moje dokumente.
„Otrov“ i „Medžik“
Ja sam rekao da sam glavni inspektor MUP-a i gdje sam bio, a onda mi je jedan od njih, sa kojim sam kasnije popio piće u Domu penzionera i koji je imao nadimak „Medžik“ te bio komandant specijalne jedinice iz Niša, rekao da je od nekog čovjeka u Sarajevu čuo da sam dobar čovjek. Izvinjavao mi se za incident. Pretpostavio sam da mu je poznato da sam saradnik KOS-a i nakon toga me pustio.
I sutradan sam se vidio s njim, te on po dogovoru dolazi u Dom penzionera, i to u civilu. Govorio mi je da nas dvojica treba da budemo u vezi, s tim da ja njega nazivam pod šifrom „Otrov“, a da on ostaje „Medžik“. Prihvatam to i nas dvojica dogovaramo javljanja od osam sati uveče, poslije Dnevnika, pa nadalje. Sjećam se da smo se čuli nekoliko puta. Prvi put sam ja njega nazvao u vezi neke gužve između vojske i civila u nekoj kafani, on je rekao da će vidjeti šta je u pitanju i kasnije sam čuo od policajaca da je on došao tu s dva pincgauera i pokupio tu vojsku koja je izazivala nered.
Blokada Mostara
To je bilo negdje u maju 1992. godine. Sjećam se dobro da je načelnik SDB-a Zikrija Đonko rekao da je uspostavio kontakt s ministrom unutrašnjih poslova Delimustafićem te da će se opet čuti u toku tog dana. Đonko je upoznao Delimustafića s tom situacijom i rekao da sam ja tu i onda sam se i ja čuo s Delimustafićem. Pitao me je kako ide, rekao sam da se borimo protiv četnika, a on je rekao da ja trebam što prije krenuti prema Sarajevu.
U to vrijeme to nije bilo lako, s obzirom na blokadu Mostara. Bilo je nekih pravaca preko šume da se prođe do Jablanice, a ja sam rekao da ću ostati još nekoliko dana da se pozdravim sa familijom koja mi je bila na moru u Tučepima, zajedno sa porodicom Kreše Markića. Rekao mi je da što prije krenemo i ja i Markić i da se javim Jasminu Guski - prepričao je Rekić u svjedočenju 19. aprila 1993. te tvrdio da nije imao kontakte s generalom Momčilom Perišićem, osim kada ga je ovaj „jednom nazvao telefonom u vezi nekog uviđaja“.
Poslije razgovora s Delimustafićem, Rekić je prvo otišao u Tučepe u posjetu supruzi i sinu, gdje ih je prebacio uz pomoć Kreše Markića.
S mora, također, telefonski kontaktira Delimustafića, koji mu daje upute da stupi u kontakt s Matom Šarlijom Daidžom (pseudonim Nijaza Batlaka, op. pr.), koji je bio general u Hrvatskoj vojsci (HV) te imao bazu u Mostaru i vojni kamp u Baškom Polju, te da s Daidžom krene prema Sarajevu.
- Mediji su u to vrijeme Daidžu predstavljali kao jednu od veoma zaslužnih ličnosti u ratu protiv četnika. Rekao sam da ću krenuti i dao sam i Kreši da razgovara s Delimustafićem, koji mu je rekao da i on krene, ali Krešo je to izbjegao i nije pošao sa mnom - ispričao je Rekić.
S Arifom Hadžiosmanovićem iz SDA Mostar i Zikrijom Đonkom krenuo je za Split te su navratili u Baško Polje, ali u vojnom štabu nisu našli Daidžu.
Napomena čitaocima
Objavljivanjem 19. nastavka feljtona uredništvo „Dnevnog avaza“ smatra da su objavljene relevantne historijske činjenice o tome kakva je bila uloga jednog čovjeka - Fikreta Muslimovića, visokog oficira KOS-a, u pripremi agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Tu je najvažnije shvatiti kako je Miloševićeva JNA spremala okupaciju i genocid, te koliko se seriozno i dugoročno prišlo ostvarivanju velikosrpske ideje biološkog smanjivanja Bošnjaka.
Depeše iz ratnog perioda, naravno, imaju snagu dodatnih dokaza i kontinuiteta zloglasne obavještajne mreže u destrukciji i likvidaciji bh. patriota.
Ratni komandanti, patriote, intelektualci, odnosno ono što čini oštricu odbrane jedne nacije i države, bili su meta za odstrel.
U posjedu redakcije nalazi se još oko 1.000 dokumenata i 20-ak sati videomaterijala, koje ćemo ostaviti historičarima na analizu.
Beščašće sila mraka, koje su uzaludno pokušale da svoje izdajničke postupke i identitete podvale drugima, potpuno je javno razobličeno za sva vremena.
Da li se moglo objaviti još ovog intrigantnog špijunskog štiva - jeste!
Hoće li se priča završiti na ovome, niko ne može i ne treba garantirati.
Ali, poenta je u tome da je Sead Rekić - koji je u dobro organiziranom suđenju izbjegao smrtnu kaznu i bio osuđen na godinu samo zbog falsificiranja dokumenata - potpuni marginalac u cijeloj priči o tome kako su Vasiljević i Beograd upravljali Sarajevom.
Glavni junak je bio i ostao Muslimović. Za razliku od Rekića, on se nije povukao iz javnog života, već je nastavio s perfidnim djelovanjem u političkom i vjerskom životu, gdje se umalo bio nametnuo kao jedini arbitar toga ko je ko u Bošnjaka i ko su patriote, a ko navodni izdajnici.
Ko je Momčilo Perišić
Momčilo Perišić, bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, u martu 2005. godine, nakon što je Haški tribunal podigao optužnicu protiv njega za ratne zločine u Hrvatskoj i BiH, dobrovoljno se predao tom tribunalu. Suđenje je počelo u oktobru 2008. godine, a 6. septembra 2011. godine Haški tribunal osudio ga je na 27 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti nad Bošnjacima i Hrvatima, kao i za pomaganje opsade Sarajeva i genocida u Srebrenici te nekažnjavanja raketiranja Zagreba 1995. godine.
No, nakon žalbene procedure, Perišić je 28. februara 2013. godine oslobođen krivice po svim tačkama optužnice i pušten na slobodu. U novembru 2016. godine u Beogradu mu je počelo suđenje zbog optužbe za špijunažu i saradnju s američkom CIA-om iz 2002. godine.