Osobe koje imaju problema s bolnim sinusima kažu da u pojedinim trenucima ne znaju šta će od glavobolje, slivanja sekreta iz nosa i nemogućnosti da bilo šta rade... Nekada se uz sve to javljaju i neprijatan zadah iz usta, zubobolja, povišena tjelesna temperatura, kašalj, problem s ušima… Ipak, malo nas jasno zna šta su zapravo sinusi, zašto se sve to dešava i kako se s tim problemom mogu izboriti na duže staze. 

Paranazalni sinusi zapravo su šupljine u pojedinim kostima lica i lobanje ispunjene zrakom, a u direktnom su kontaktu s nosnom dupljom. Prekrivajući koštane zidove sinusa sluznica kroz uske otvore i kanale ulazi u nosnu šupljinu, oblažući i njene zidove, luči sekret koji se drenira u nosnu šupljinu i radom treplji usmjerava ka ždrijelu.  

Nosna sluznica je prva linija odbrane sistema organa za disanje od štetnog uticaja faktora vanjske sredine. Upala rjeđe zahvata samo sluznicu nosne šupljine, zbog njene anatomske povezanosti sa sluznicom paranazalnih sinusa. Iz tih razloga, termin sinusitis, koji označava upalu sluznice paranazalnih sinusa, rijetko se koristi, nego je riječ o rinosinusitisu. Rezultati nekih studija pokazali su da primjena antibiotika kod akutnih rinosinusitisa nema opravdanja jer se mali broj upala komplicira bakterijskom infekcijom. 

Prema istraživanjima, manje od jedan posto svih infekcija gornjih disajnih puteva se komplicira sinusitisima. Na godišnjem nivou, akutni rinosinusitisi se javljaju kod 25–30 od hiljadu ljudi.

Mnogo su češći kod odraslih, jer se kod djece paranazalne šupljine još nisu razvile. U Europi, prema najnovijim podacima, oko 11 posto osoba oboli od hroničnog rinosinusitisa u populaciji između 15 i 75 godina.

Brojni uzročnici

Uzročnici aktnih upala su uglavnom virusi, rjeđe bakterije i gljivice. Za razvoj hroničnog rinosinuzitisa odgovorni su:

1. kriva nosna pregrada,

2. mikroorganizmi (virusi, bakterije, gljivice),

3. zagađenost radne i životne sredine,

4. alergije,

5. takozvana regurgitacija želudačnog sadržaja,

6. deficit vitamina D,

7. klimatizirane prostorije,

8. duhanski dim,

9. ostali faktori koji za rezultat imaju sinusnu opstrukciju i zadržavanje sekreta u paranazalnim šupljinama, jer se na taj način stvaraju svi preduslovi za nesmetano razmnožavanje bakterija.

Kada se dostigne određena kritična koncentracija bakterija i gljivica u sinusnoj šupljini, patogeni se udružuju u neku vrstu zajednice, takozvani biofilm. Dokazano je da su ovako udruženi mokroorganizmi i do 1.000 puta otporniji na djelovanje antibiotika.

Još se sa sigurnošću ne može tvrditi da je helikobakter pilori jedan od prouzrokovača hroničnog rinosinusitisa, već predominira mišljenje da je hronično izmijenjena sluznica povoljno tlo za naseljavanje bakterija.

Simptomi i komplikacije

Kod pacijenata dominiraju otežano disanje na nos, sekrecija iz nosa, bol ili pritisak u predjelu paranazalnih šupljina i oslabljeno čulo mirisa. Svi ovi simptomi ne traju duže od 12 nedjelja.

Kod djece, pored nosne opstrukcije, prisutan je kašalj i promjena boje sekreta, koji dobija žutu primjesu. Zbog neadekvatnog ispuhavanja nosa i nemogućnosti potpunog iskašljavanja sekreta koji se iz nosa spušta u grlo, kod mališana se ove infekcije mogu komplicirati bronhitisom, upalom srednjeg uha ili trećeg krajnika.

Kod akutnih virusnih rinosinusitisa simptomi traju desetak dana. Ukoliko se kod pacijenta pojavi povišena tjelesna temperatura, izraziti, obično jednostrani bol u predjelu sinusa i gnojava sekrecija iz nosa, to znači da se bolest komplicirala bakterijskom superinfekcijom i tada je riječ o akutnom bakterijskom rinosinuzitisu.

Ukoliko klinički slika nije sasvim jasna, dijagnostika se može dopuniti endoskopijom nosa i sinusa, brisom nosnog sekreta, kožnim prik testovima na standardne inhalacione alergene, radiološkom dijagnostikom.

Skener paranazalnih sinusa je zlatni standard koji daje podatke o anatomskim varijacijama u nosnoj i sinusnim šupljinama i procenu eventualno nastalih komplikacija. Kortikosteroidi imaju ulogu da primire upalnu reakciju sluznice nosa i paranazalnih sinusa, a samim tim smanje otok sluznice i produkciju nazalnog sekreta.

Za operaciju su kandidati pacijenti koji imaju krivu nosnu pregradu, nosne polipe, uvećane nosne školjke, čvrste ili mekotkivne formacije u sinusnim šupljinama (ciste, mukokele, osteome, benigne ili maligne tumore).

Endoskopska operacija sinusa je danas gotovo u potpunosti zamijenila sve ostale klasične operativne tehnike. Ona podrazumijeva uvođenje endoskopa u nosnu i paranazalne šupljine, gdje se pod kontrolom oka i uz pomoć specijalnih hirurških instrumenata s lakoćom uklanjaju patološke promjene. Komplikacije su rijetke. Hirurgijom se rješavaju strukturne promjene koje su blokirale sinusnu drenažu. Izuzetak su nosni polipi koji imaju sklonost da se vraćaju. Ispiranje nosa slanim rastvorima nalazi svoje mjesto u terapiji hroničnog rinosinusitisa, a tu je i fitoterapija, upotreba biljaka u terapijske svrhe. 

Zapaženi terapijski efekat daju eterična ulja eukaliptusa, koja se koriste kao sredstvo za inhalaciju.