Što smo stariji, veća je vjerovatnoća za inzulinsku rezistenciju. Hipertenzija i povećane vrijednosti holesterola i triglicerida također su faktori rizika. Inzulinska rezistencija ide podruku i sa drugim medicinskim stanjima, kao što su masna jetra i arterioskleroza. Faktor rizika je i genetika, ali to je nešto na šta ne možemo utjecati.
Nisu samo gojazne osobe neosjetljive na inzulin. Glavni faktori rizika pored BMI koji je veći od 25 jesu fizička neaktivnost i ishrana kojom dominiraju rafinirani ugljeni hidrati.
Otpornost na inzulin u ranoj fazi uglavnom ne izaziva uočljive simptome. Tako možete biti nesvjesni svoje bolesti godinama, naročito ako ne provjeravate nivo šećera u krvi.
Simptomi nakon te početne faze budu vidljivi, a to su:
- debljina - BMI veći od 25 (naročito ukoliko je raspoređena na stomaku, grudima i u trupu),
- pospanost, naročito poslije obroka,
- hroničan umor i nedostatak snage uprkos obilnim obrocima u toku dana,
- nedostatak koncentracije, letargija, depresija,
- zavisnost od slatkiša i zaslađenih pića.
- lako dobijanje na težini, a slaba ili nikakva mogućnost mršavljenja kada je osoba na dijeti .
Naravno, analiza krvi na glukozu je najbolji način provjere otpornosti na inzulin.
Osim kratkoročnih učinaka, postoje i dugoročni učinci inzulinske rezistencije. Zbog anaboličkih svojstava inzulina, suvišak u proizvodnji, izlučivanju i djelovanju povećava sklonost debljanju, dovodi do poremećaja menstrualnog ciklusa, što kod žena može imati za posljedicu smanjenu plodnost.
Prema recentnim istraživanjima inzulinska rezistencija je jedan od mogućih aktivatora autoimunih upalnih procesa koji dovode do autoimune bolesti štitnjače s posljedičnim Hashimotovim tireoiditisom.
S druge strane savremeni način života, prije svega nedovoljno kretanje i prekomjerni unos hrane s posljedičnom sve prisutnijom debljinom, samo po sebi potiče inzulinsku rezisteniju, te stvara začaran krug u slučaju da se ovaj zdravstveni problem ne prepozna na vrijeme.
Sve češće se u praksi susreće šećerna bolest tipa 2 kod mlađih osoba (inače kolokvijalno nazivan “staračkim šećerom”), a sve manje iznenađuje pojava ove bolesti kod djece i adolescenata s prekomjernom tjelesnom težinom.
<195> Prvi korak je u promjeni životnih navika i fizičkoj aktivnosti, prema vlastitom afinitetu. Vrlo je poželjno i korisno postepeno krenuti s rekreacijom te je provoditi kontinuirano.
<195> Drugi korak je u redukciji unosa ugljikohidrata putem prehrane. To ne podrazumijeva stroge redukcijske dijete, već prilagodbu do sada lošeg ritma prehrane, s glavnim ciljem eliminacije jedostavnih, odnosno rafiniranih ugljikohidrata iz prehrane.
<195> Treći korak, ukoliko prethodna dva nisu dala zadovoljavajuće rezultate, jest uvođenje lijekova koji učinkovito povećavaju inzulinsku osjetljivost.
