Postraumatski stresni poremećaj (PTSP) čest je kod djece i adolescenata koji su doživjeli traume sa značajnim ličnim i zdravstvenim posljedicama. Osobe koje pate od PTSP-a, kaže dr. Nermina Vehabović-Rudež, psiholog/realitetni psihoterapeut iz Centra za mentalno zdravlje Visoko, osjećaju napetost i strah čak i kada nisu više u opasnost. Prema istraživanjima, jedno od četvero djece će doživjeti traumatski događaj do svoje 16.godine.
- Kod djece simptomi PTSP-a su drugačiji nego kod odraslih. Kod veoma male djece može se javiti mokrenje u krevet nakon što su počeli koristiti toalet, zaboravljanje kako da hodaju ili nemoćunost hodanja, izmišljanje strašnih događaja pri igri s drugom djecom i nagla potreba da stalno budu uz roditelje ili drugu odraslu osobu koja im daje osjećaj sigurnosti, izbjegavanje hrane, noćne more... – govori dr. Vehabović-Rudež.
Starija djeca i adolescenti, dodaje, najčešće imaju simptome PTSP-a kao i odrasle osobe. Mogu se ponašati destruktivno, neposlušno, a često ih opterećuje osjećaj krivnje zbog vlastite nemoći u datom momentu te razmišljanja o osveti. Mogu mijenjati odnos prema životu i vrijednostima života, a mogući su i tjelesni simptomi kao što su bolovi u želucu, glavobolje i sl.
- Da bi se postavila dijagnoza PTSP-a, osoba mora imati navedene simptome tokom najmanje mjesec: najmanje jedan simptom ponovnog preživljavanja, tri simptoma izbjegavanja, dva simptoma pretjerane uzbuđenosti te simptome koji osobi otežavaju svakodnevni život – rekla je dr. Vehabović-Rudež.
Najbolji način pomoći djetetu jeste pravilna dijagnostika i adekvatan tretman. Najefikasniji tretman jeste psihoterapija, ali prilagođena djeci, pa je to najčešće art i play terapija ako su djeca mlađa, a ako se radi o starijoj djeci i adolescentiam i koriste se i druge psihoterapisjke tehnike. Osim toga vrlo je važno educirati i roditelje, odnosno staratelje o načinu ponašanja prema djetetu koje ima simptome PTSP-a.
Trauma,kaže dr. Vehabović-Rudež, može biti rezultat izloženosti prirodnoj katastrofi (poplava, potres) ili događajima poput rata i terorizma ili život uz roditelje koji su preživjeli ratne traume. Biti žrtva događaja kao što su ozbiljna ozljeda, fizičko ili seksualno zlostavljanje ili svjedočenje takvom događaju.
Traumom mogu rezultirati i nesreće ili medicinski postupci te svjedoćenje teškoj bolesti bliskih ljudi.