Pčele su, kažu legende, svete životinje i zato je grijeh i nesreća ubiti ove male insekte. Njihov način života u zajednici gdje svaka jedinka zna svoj zadatak oduvijek je fascinirao naučnike, dok čudotvorna svojstva meda i dalje zadivljuju podjednako stručnjake i laike. 

Utvrđeno je da med sadrži vitamine, minerale, enzime i kiseline. To je jedini prehrambeni proizvod koji se nikada ne može pokvariti, a poznato je da isto svojstvo stiču i namirnice „potopljene” u med.

Ljekovito djelovanje

Pored toga što je izvrsna poslastica, skoro svi narodi koriste ovaj dar iz prirode kao lijek. Gotovo da nema boljke koju med ne može ublažiti ili čak izliječiti.

Koristi se za poboljšanje probave i uklanjanje stomačnih tegoba jer se lako asimilira i ima snažno antibakterijsko djelovanje. Primjenjuje se u liječenju raznih alergija, kašlja, upale sinusa i disajnih puteva, iscrpljenosti, oštećenja jetre i žučnih tegoba, kao i srčanih oboljenja jer dobro utiče na mišiće ovog organa.

Med poboljšava apetit, podiže imunitet, ali i krvni pritisak, smiruje razne upale i liječi rane i opekotine. Osobama koje imaju povećan holesterol savjetuje se da industrijski šećer zamijene medom, a svakako je zdraviji i blagotvorniji zaslađivač u šolji mlakog čaja.

Preporučljivo je uzimati kašičicu meda ujutru natašte sa mlakom, a ne hladnom vodom. Sve u svemu, ukoliko u svoju ishranu uvedete ovu blagotvornu namirnicu, pravo čudo koje nam poklanja priroda, organizam će vam postati zdraviji, jači i otporniji.

Sve o vrstama meda

A šta sve ne znamo o medu? Med se dijeli po tri osnove: florističkoj, regionalnoj i tehnološkoj.

Po florističkoj odlici, tj. po izvoru iz kojeg potiče nektar, med može biti cvjetni i medljikovac. Među cvjetnim razlikuju se istocvjetni, proizveden od nektara koji potiče uglavnom od jedne biljne vrste, i raznocvjetni, proizveden od nektara raznih medonoša.

Potpuno istovjetne vrste meda su rijetke. Neznatni dodaci nektara drugih medonosnih biljaka ne utiču na specifičnu aromu, boju i ukus date vrste meda. Raznocvjetne vrste meda dobijaju naziv od paša od kojih potiču. To su livadski, stepski, šumski, voćni, planinski itd.

Po regionalnom obilježju razlikuju se vrste meda sakupljene u raznim oblastima, na primjer, dalekoistočni lipov, baškirski lipov, itd.

U saću ili vrcani

Po tehnološkom obilježju, tj. po načinu dobijanja i obrade razlikuju se med u saću i vrcani med. Prvi se nalazi u saćima, poklopljen voštanim poklopcima. Ovaj med ne samo da dolazi do potrošača u prirodnom obliku, savršeno zreo, već i u idealno čistom stanju.

Bakteriološka ispitivanja su pokazala da je med u saću sterilan. Centrifugalni med dobija se njegovim istresanjem pomoću centrifuge i iznosi se na tržište uglavnom u teglama.

Boja meda namirnice zavisi od vrste cvijeća i polena koje pčele skupljaju. To naravno određuje i ukus meda. Po boji, mirisu i ukusu može se odrediti vrsta meda.

Razlikuje se svijetao, srednjesvijetao i taman med. Poznate su vrste meda koje su sasvim bezbojne, svijetle i prozračne kao voda. Med svijetle boje pripada boljim, prvoklasnim vrstama.

No, u literaturi se mogu naći podaci po kojima med tamne boje sadrži više mineralnih soli, uglavnom željeza, bakra, mangana, pa se zato smatra da je korisniji za organizam.

Kako miriše med

Vrste meda određuju se još i po mirisu. Neke vrste meda imaju veoma nježan i prijatan miris. Susreće se i med s neprijatnim mirisom na primjer med od duhana i dr.

Većina prirodnih vrsta meda ima veoma prijatan ukus.Recimo, bagremov je prijatnog mirisa i ukusa, a može biti različite boje, od svijetlobijele do tamnozelene.

Lipov med miriše na proljetni cvijet ovog drveta, a boja mu je vodeno-bijela, svijetlozelena ili zeleno-žuta. Pčele koje su hranjene šećerom daju sasvim bijeli ili svijetložut med, najčešće bez mirisa i ukusa. Korisno je i znati da gustina meda nije mjerilo kvaliteta.

Prema načinu proizvodnje i obliku u kome se stavlja u promet mogu se razlikovati sljedeće vrste meda:

- med u saću koji se stavlja u promet u prirodnom zatvorenom saću,

- med, takozvani samotok, dobiven isticanjem, ocjeđivanjem iz saća, bez ikakve mehaničke obrade,

- vrcani med, dobiven vrcanjem (u centrifugi) saća,

- presovani med, dobiven hladnim gnječenjem saća i

- topljeni med, dobiven zagrijavanjem (ali najviše do 40°C) drobljenog saća.

Topljeni i presovani med mogu se stavljati u promet samo pod odgovarajućom deklaracijom, tj. pod oznakom iz koje se vidi način obrade.

Na cijeni je lipov med

Među svijetlim vrstama meda naročito se cijene bagremov med, med bijele djeteline, med slatke djeteline, vrbov med, med od palamide, kljenov, limunov, jabučni, lipov...

Lipov med se naročito cijeni zbog izvanrednog mirisa i ukusa, iako u prvom momentu pali u grlu. Lipov med sadrži oko 36 posto glikoze i 39 posto levuloze. Sa cvjetova lipe pčele sakupljaju mnogo nektara, oko 16 kg sa jednog drveta (oko 1000 kg sa jednog ha pod lipom).

Još više meda pčele sakupe sa bagrema u cvatu, 1700 kg sa jednog hektara, znatno manje sa jednog ha bijele djeteline (100 kg sa 1 ha). Malinov med ima bijelu boju, vrlo je prijatnog mirisa i lijepog ukusa.

Med u saću od nektara šumske i baštenske maline je veoma lako topiv u ustima. Kada je malina u cvijetu, pčele prelijeću preko cvjetova drugog medonosnog bilja i ne obraćajući pažnju na njega.

Eukaliptusov med ima neprijatan ukus, ali je visoko cijenjen, pošto se u narodnoj medicini upotrebljava za liječenje plućne tuberkuloze. Naučni podaci u pogledu ljekovitih osobina to ne potvrđuju jer se ljekovite materije ne nalaze u cvjetovima već u lišču eukaliptusa.

Među tamnim vrstama najbolji je med od heljde

Među tamnim vrstama meda naročito se mnogo cijeni med od heljde. On je zatvoreno-žute boje sa crvenkastim prelivom, a ima osoben miris i specifičan ukus.

Med od heljde „golica grlo”. On sadrži oko 36 procenata glikoze i 40 procenata levuloze, a i znatno više proteina i željeza nego svijetle vrste meda pa se preporučuje za liječenje malokrvnosti.

Pored meda od heljde u tamne treba ubrojati med od lopuha, borovnica, lale, mrkve i oskoruše. Svi su oni prijatni po ukusu. Kestenov med ima zatvorenu boju, slabu aromu i vrlo neprijatan ukus.

Postoji i otrovni med

Iako je u svijetu to veoma rijedak slučaj, postoji i otrovni med čija toksičnost potiče od otrovnog bilja, odnosno nektara i polenovog praha, ukoliko nije u pitanju kontaminacija toksičnim materijalima na neki drugi način.

Toksičnost meda utvrđena je samo u nekoliko slučajeva što se može dogoditi ako u paši ima dosta otrovnog bilja, kao npr., jedića, azaleje, rododendrona. Stupanj toksičnosti zavisi od procenta i vrste otrovnog bilja čije su materije zastupljene u medu.

Oboljenja prouzrokovana otrovnim medom ispoljavaju se bolovima u želucu, nesvjesticom, a u naročito teškim slučajevima i delirijem. Med iz nektara otrovnih biljaka kao što su bunike, naprstak, lijander i dr. nije štetan za ljude.

 Med za liječenje tumora

Hemijski sastav meda zavisi od medonosnog bilja sa kojih pčele sakupljaju nektar, pa čak i od zemljišta na kome medonoše rastu. Utvrđeno je da neke vrste pčelinjeg meda sadrže radij. Medicinska vrijednost tog radioaktivnog meda može biti velika, naročito u vezi sa primjenom radija pri liječenju zloćudnih tumora (rak, sarkom, itd.).

 Najrjeđi je – kameni med

Naročito mjesto zauzima kameni med, rijetka i specijalna vrsta meda. Proizvod je divljih pčela, koje grade svoje gnijezdo i obitavaju u pukotinama kamenih litica. On je blijedo-žute boje, prijatnog mirisa i ukusa. Naziva se i abhaskim medom.