Među brojnim poremećajima i oboljenjima mišića i kostiju danas se najveći značaj pridaje skoliozi. Ona je kompleksno i teško oboljenje, liječenje je najčešće dugotrajno, mukotrpno.
Srećom, liječenje blažih oblika skoliotične devijacije, koje je neoperativno, danas je sve učinkovitije i zato je iznimno važno prepoznati ga na vrijeme i uporno liječiti vježbama i sportom.
Glavni simptomi skolioze su postranično iskrivljenje kičme s rotacijom pršljenova oko udužne osi i torzijom kičme (rotacija je okretanje kičme oko uzdužne osi, a torzija okretanje jednog dijela pršljena prema drugom).
Dvije vrste skolioze
Kod svakog oblika skolioze postoji opasnost od napredovanja ka pogoršanju. Naime, kod osoba sa skoliozom iskrivljenje kičme pojačava se za vrijeme perioda rasta.
Skolioze se dijele na funkcionalne (nestrukturalne) i strukturalne. Funkcionalne se još nazivaju skolitičnim držanjem. U toj skupini nema anatomskih poremećaja kičme.
Skoliotično držanje može imati više uzroka: skraćenje jednne noge ili kontraktura paravertebralnih mišića kao što je slučaj kod bolnih sindroma kičme.
Deset posto ljudi ima noge različite duljine i to za jedan ili više centimetara. Iako ta nejednakost dovodi do zdjeličnog nagiba i blagog zakrivljenja kičme, rijetko kad stvara probleme, osim možda kod sportaša koji često kičmu izlažu naporu.
Ovakve blage skolioze najčešće ne zahtijevaju poseban liječnički tretman, ali nužno ih je držati pod kontrolom i održavati mobilno stanje mišićno-ligamentarnog aparata.
Uzroci pojave funkcionalnih skolioza mogu biti i deformacije kuka, bolovi kod hernije diskusa te išijasa, akutnog reumatizma kao i problemi s vidom. Kad se uklone primarni uzroci, nestaju i ove skolioze.
Urođene i stečene
Strukturalne skolioze etiološki su klasificirane kao kongenitalne (urođene) i stečene. Njih uzrokuju anatomske promjene na kičmi, njezinim zglobovima, ligamentima ili paravertebralnim mišićima. Strukturalna skoliza ne mora biti uvjetovana genetski, već je često rezultat poremećaja embriogeneze u ranoj fazi.
Kičmu treba shvatiti kao savitljiv stup, sastavljen od više elemenata (pršljenovi). U normalnim uvjetima kad se gleda straga ona je ravna radi toga što su pršljenovi simetrični i kvadratasti, dok zglobne čahure i ligamenti održavaju njihov tačan položaj.
Paravertebralna muskulatura predstavlja dodatni oslonac i pomoć pri pokretima. Kada neki od tih elemenata popusti, nastaje devijacija kičme, čije uzroke treba tražiti u promjeni forme jednog ili više pršljenova, u popuštanju ili skraćenju jednog dijela kapsuloligamentarnog aparata te u asimetriji mišića kičme.
Kako primijetiti skoliozu? Prvi znakovi vidljivi su ponajprije u stojećem stavu. U oči upada nejednaka visina ramena te bokova, asimetrija dojki u djevojaka, nejednako razvijena muskulatura oko kralježnice, rebrana grba te nejednak prostor između ruku.
Jednostavan test
Tokom vremena traženi su različiti testovi pregleda, no još uvijek se kao najprihvatljiviji za testiranje veće populacije održao test pretklona. Iz stojećeg stava ispitanik se nagne prema naprijed sa slobodno visećim rukama. Ako deformacija kičme postoji i dalje, radi se o pravoj skoliozi.
U tom položaju zamjetljiva je grba koja se nalazi na strani konveksiteta skoliotskih zavoja. Ako tokom testa pretklona asimetrija trupa vidljiva u stojećem stavu nestane, tada se radi o skoliotičnom držanju a ne o skoliozi.
Osnovna dijagnostička metoda je standardna radiografija kralježnice.
Blaža skolioza u početku ne mora stvarati nikakvu nelagodu ni bol. Međutim, kasnije u životu nejednako raspoređeni stres i naprezanje mogu se akumulirati i izazvati bol u bilo kojem dijelu leđa, ramena ili vrata.
Isto se tako može pojaviti kronična mišićna napetost. No, većina ljudi sa skoliozom u životu nema nikakvih većih problema s leđima u odnosu na ljude koji imaju ravnu kičmu.
Liječenje skolioze
Ovisno o dobi, stupnju iskrivljenja kičme i individualnim karakteristikama danas se primjenjuju različite metode liječenja. Za lakše skolioze koriste se vježbe, kod progredirajućih je potrebno nošenje korektivnog steznika, a kod najtežih oblika provodi se hirurški zahvat.
Dokazano je da je sistematskim vježbanjem moguće ostvariti pozitivan utjecaj na čitav niz dimenzija psiho-somatskog sistema. Jednako je važno koristiti vježbe kao prevenciju lošeg držanja, daljnje progresije u skoliozu ali i podloge za zdrav razvoj mišićno-koštanog sistema kao i osnovu za stvaranje dobrih posturalnih navika pri sjedenju, stajanju i hodanju.
Bez obzir na koji se način vježbe primjenjuju, one moraju biti posebno planirane i programirane za svakoga. Primjenjuju se četiri vrste vježbi.
* Vježbe disanja uz korekciju držanja;
* Vježbe za istezanje skraćenih mišića;
* Vježbe za jačanje mišića;
* Vježbe u vodi i plivanje.
Kada se radi o vježbama za jačanje mišića važno je reći da izbor između simetričnih i asimetričnih vježbi temelji se na postojećem stepenu skolioze, stanju preostale muskulature i dobi pacijenta.
Simetrične vježbe primjenjuju se kod skoliotičnih loših držanja, a cilj im je ojačati leđnu i abdominalnu muskulaturu te time povećati stabilnost kičme. Izvode se istovremenim jačanjem konkavne i konveksne strane. Jednako važno je i istezanje skraćene muskulature.
Asimetrične vježbe primjenjuju se kod graničnih slučajeva između skoliotičnog držanja i lake skolioze te se često primjenjuju u kombinaciji sa simetričnim vježbama.
Skolioza i sport
Sve donedavno je skoliotično dijete bilo pošteđeno bavljenja sportom. Međutim iako je skolioza teško i kompleksno oboljenje, današnja iskustva i spoznaje pridaju sve veće značenje tjelesnom vježbanju i sportu u rehabilitacijskom tretmanu skoliotične osobe. Preporučuje se bavljenje „simetričnim" sportom kao što su plivanje ili laka atletika.
