Skolioza ili krivljenje kičme najčešća je tema kad je riječ o koštano-mišićnim poremećajima i oboljenjima. Njoj se veliki značaj pridaje zbog modernog načina života koji se najvećim dijelom svodi na sjedenje.

Šta je skolioza?

To je bočna zakrivljenost kičme zbog koje grudni koš gubi simetriju. Pojavljuje se najčešće tokom rasta, neposredno prije puberteta. Uzrok mogu biti i različite bolesti poput cerebralne paralize, mišićne distrofije, ali se pravi uzrok još ne zna.

Većina slučajeva skolioze su blagi, ali neka djeca razviju deformitete kičme koji postaju teži s rastom. Osobito teška zakrivljenost kičme može smanjiti količinu prostora u prsima što otežava plućima normalno funkcioniranje.

Uobičajena je podjela na funkcionalne (nestrukturalne) i strukturalne skolioze.

Kod svakog oblika skolioze postoji opasnost od pogoršanja jer se tokom perioda rasta često pojača njezino iskrivljenje.

Funkcionalne skolioze nazivamo još i skoliotično držanje jer se dovodi u vezu s nepravilnim držanjem. U toj skupini nema anatomskih poremećaja kičme. Skoliotično držanje može biti određeno različitim uzrocima kao što su skraćenje jednog donjeg ekstremiteta.

Deset posto ljudi ima noge različite duljine i to za 1 cm ili više. Iako ta nejednakost dovodi do zdjeličnog nagiba i blagog zakrivljenja kičme, rijetko kad stvara probleme, osim možda kod sportaša koji često kičmu izlažu naporu.

Ovakve blage skolioze najčešće ne zahtijevaju poseban liječnički tretman, ali nužno ih je držati pod kontrolom i održavati mobilno stanje mišićno-ligamentarnog aparata.

Također uzroci pojave funkcionalnih skolioza mogu biti i deformacije kuka, bolovi kod hernije diskusa te išijasa, akutnog reumatizma kao i problemi s vidom. Uklone li se primarni uzroci, nestaju i skolioze.

Strukturalne skolioze mogu biti urođene i stečene. Urođena skolioza ne mora biti uvjetovana genetski, već je često rezultat poremećene embriogeneze u ranoj fazi trudnoće.

Uzroke stečene deformacije treba tražiti u promjeni forme jednog ili više pršljenova, u popuštanju ili skraćenju jednog dijela kapsuloligamentarnog aparata te u asimetriji mišića kičme.

Kako primijetiti skoliozu

Glavni znak da se radi o skoliozi je postranična iskrivljenost kičme. Znakovi i simptomi skolioze uključuju:

- Neravnomjerna ramena,

- Jedna noga može biti duža od druge,

- Jedna lopatica koja je izraženija od druge,

- Neravnomjerni struk,

- Jedan kuk viši od drugog.

Prvi znakovi koje možete zamijetiti vidljivi su najprije u stojećem stavu. U oči upada nejednaka visina ramena te bokova, asimetrija dojki u djevojaka, nejednako razvijena muskulatura oko kičme te nejednak prostor između ruku.

Skolioza se dijagnosticira jednostavnim kliničkim pregledom fizioterapeuta ili liječnika, pomoću testa pretklona. Pacijent je u stojećem stavu, a fizioterapeut ili liječnik gleda tijelo pacijenta te uočava postoje li asimetrije.

Ukoliko je asimetrija prisutna u stojećem stavu i u pretklonu, to je strukturalna skolioza, no ukoliko se asimetrija u pretklonu gubi, to nazivamo nestrukturalnom (funkcionalnom, „labavom“) skoliozom.

Klinički pregled može se potvrditi rendgenom, te se pomoću rendgenske snimke može izmjeriti tačan stupanj zakrivljenosti kičme mjerenjem Cobbovog ugla.

Većina djece se za vrijeme obaveznog školskog pregleda podvrgava testu pretklona. Osnovna dijagnostička metoda kojom će se otkriti početak skolioze je radiografija kičme.

Blaži oblici skolioze u samom početku ne moraju stvarati nikakve probleme, nelagodu niti bol. Međutim, kasnije u životu nejednako raspoređeni stres i naprezanje mogu se akumulirati i izazivati bol u bilo kojem dijelu leđa, ramena ili vrata.

Isto se tako može pojaviti hronična mišićna napetost. No većina ljudi sa funkcionalnom skoliozom u životu nema nikakvih većih problema s leđima u odnosu na ljude koji imaju ravnu kičmu.

Možemo li i sami primijetiti problem

Skoliozu je moguće primijetiti promatranjem tijela u ogledalu ili pregledom člana porodice. Usporedimo li položaj lijeve i desne strane tijela i uočimo asimetrije (npr. visina ramena) možemo posumnjati na skoliozu te se obratiti svom fizioterapeutu ili liječniku kako bi postavili dijagnozu i odredili terapiju.

Vrlo često i ako ju sami primijetimo, neće se poduzeti ništa dok se ne jave prvi problemi, a to su bol ili očiglednost problema kod nekoga u porodici. Pacijenti vrlo često imaju puno izgovora da ne potraže pomoć i odgađaju odlazak kod fizioterapeuta koji im može pomoći i dati savjet kome da se obrate za njihove probleme.

 Liječenje skolioze

Ovisno o dobi, stupnju iskrivljenja kičme i individualnim karakteristikama danas se primjenjuju različite metode liječenja. Za lakše skolioze koristi se kineziterapijski postupak, kod progredirajućih je potrebno nošenje korektivnog steznika a kod najtežih oblika provodi se hirurški zahvat.

Kineziterapijska istraživanja pokazuju da je sistematskim tjelesnim vježbanjem moguće ostvariti pozitivan utjecaj na čitav niz dimenzija psihosomatskog sistema.

Jednako je važno koristiti vježbe kao prevenciju lošeg držanja, daljnje progresije u skoliozu ali i podloge za zdrav razvoj mišićno-koštanog sistema kao i osnovu za stvaranje dobrih posturalnih navika pri sjedenju, stajanju i hodanju.

Bez obzir na koji se način kineziterapija primjenjuje, ona mora biti posebno planirana i programirana za svakoga. Kineziterapijski program obuhvaća:

- vježbe disanja uz korekciju držanja,

- vježbe istezanja skraćenih mišića,

- vježbe jačanja mišića te

- vježbe u vodi i plivanje.

Istraživanja su pokazala i kako je bavljenje određenim sportovima odlična vrsta terapije protiv skolioze. Primjerice plivanje ili lagana gimnastika odnosno atletika.

 Prevencija: reagirati na vrijeme

Preventivne mjere za skoliozu su relativno slične kao i za sve deformitete ili bolna stanja kičme, a to je prvenstveno redovita vježba, pravilno držanje te korištenje zaštitnih položaja u radu i svakodnevnom životu (npr. jednaka raspodjela tereta u obje ruke prilikom nošenja namirnica iz trgovine).

Jedna od preventivnih mjera su sport i rekreacija od ranog dijetinjstva. Ne mora to biti pri nekom sportskom klubu već može biti planinarenje ili igra u dječijem parku po raznim penjalicama.

Potreban je i redovit pregled barem tri puta tokom osnovne školu, koji mogu provoditi i fizioterapeuti, a koji ne traje dugo, ali je vrlo koristan da se bolest primjeti na vrijeme i da se može potražitistručna pomoć fizioterapeuta, profesora tjelesnog ili liječnika specijaliste. Može se povećati broj sati tjelesnog odgoja u školama jer se puno vremena provodi sjedeći.

Skolioza i sport

Strukturalna skolioza donedavno je isključivala bavljenje sportom. Međutim, današnja iskustva i spoznaje pridaju sve veće značenje tjelesnom vježbanju i sportu u rehabilitacijskom tretmanu skoliotične osobe.

Naravno, posebnu pažnju treba posvetiti simetričnim odnosno asimetričnim sportovima. Prema nekim autorima negativan utjecaj asimetričnih sportova kao npr. tenisa na razvoj mladog sportiste nije tako velik i opasan u odnosu na zadovoljstvo koje igra pruža. Međutim preporučuje se istovremeno bavljenje i nekim drugim, simetričnim sportom - plivanjem ili lakom atletikom.

Istraživanja su pokazala da teniseri, čak i profesionalci, kao i ostale osobe koje se bave asimetričnim sportovima nemaju strukturalnu skoliozu, već samo jaču lijevu ili desnu ruku. Koristan učinak jedne sportske aktivnosti kakva je tenis, svakako je mnogo značajniji od eventualne sumnje na štetno djelovanje.