Trzajna povreda vrata najčešće se događa kao posljedica saobraćajne nesreće, i to kada u automobil "žrtve" straga uleti drugi automobil. U ovom slučaju, najbolju dodatnu zaštitu u saobraćaju predstavljaju zračni jastuci, koji mogu zaustaviti polijetanje glave prema naprijed.

Sile inercije

Whiplash injury (eng. pucanje bičem) kako glasi engleski naziv ove povrede, možda najbolje opisuje mehanizam na koji ona nastaje: pod utjecajem naglog zaustavljanja kretanja tijela, glava zbog sile inercije ostaje na mjestu u odnosu na torzo, pri čemu dolazi do hiperekstenzije (savijanja prema nazad) vrata, nakon čega glava poleti prema naprijed, što nazivamo hiperfleksijom.

Čitav taj događaj traje manje od sekunde, a posljedice su mnogobrojne. U tom procesu dolazi do istegnuća vratnih mišića, žila i živaca koji izlaze iz kičme, a ponekad dođe i do ozljede samih pršljenova, uključujući i diskove koji se nalaze između pršljenova.

Trzajna ozljeda vrata prati i brojne sportove, kao što su jahanje, hokej, boks i drugi kontaktni borilački sportovi.

Nakon što su doživjeli trzajnu povredu vrata, pacijenti se žale na bolove u vratu, koji se mogu pojaviti odmah ili, što je češće, s odgodom. Ostali simptomi ove povrede uključuju glavobolju, osjećaj ukočenosti u vratu i zatiljku, vrtoglavicu, parestezije (osjećaj trnjenja ili probadanja) u rukama, bol u ramenu, bol u leđima, poteškoće s gutanjem, kao i promuklost te smanjen opseg pokreta glave zbog ozljeda vratnih mišića. Osim ovoga, stomatolozi upozoravaju da vrlo često povrijeđeni imaju problema sa otvaranjem vilice i žvakanjem.

Svi ovi simptomi proizlaze iz činjenice da je vrat kompleksna struktura, u kojoj se nalaze kičma, kičmena moždina, jednjak, dušnik, živci i mišići, i druge anatomske strukture. Nastala sila nateže ove strukture, pri čemu dolazi do brojnih tzv. mikropovreda.

Poticanje kretanja

Bez obzira na znanje da trzajna povreda vrata najčešće dovodi do povreda samo mekih tkiva, radiološka obrada nužna je kako bi se isključile povrede kičme (koštanog dijela). U slučaju sumnje da je došlo do trzajne povrede vrata, pacijentu se vrat imobilizira Schanzovim ovratnikom i šalje se i na radiološku obradu.

Ako nema indikacija za trajniju imobilizaciju vrata, pacijenti se potiču da se što prije počnu što više kretati, budući da se smatra da će se meka tkiva na taj način ranije obnoviti. Za smanjenje otoka, grčeva mišića i upale koristi se terapija ledom ili toplinom te medikamenti na bazi nesteroidnih protuupalnih aktivnih tvari.

Fizikalna terapija

U sastavni dio liječenja ubraja se i fizikalna terapija, kojom se nastoji što ranije vratiti funkcija, poboljšati krvotok, smanjiti ukočenost vrata i slično. Fizikalna terapija, između ostalog, uključuje razgibavanje, masažu, akupresuru, hidroterapiju, i metode fizikalne terapije koji podrazumijevaju primjenu električne struje, lasera, ultrazvuka i posebno magneta u svrhu ublažavanja bolova i poboljšanja cirkulacije. Vrlo popularno je i korištenje „korektivnih posturalnih spužvi“.

Potpuni oporavak

Velika većina pacijenata nakon otprilike tri-šest mjeseci u potpunosti ozdravi i simptomi se ne vraćaju. U slučaju da simptomi ne nestanu nakon toga perioda, dobro je ponoviti dijagnostičke pretrage ili rovesti nove. Kod nekih, međutim, ostaju trajne posljedice, koje uključuju ograničenu pokretljivost vratne kičme, trajna suženja vidnog polja, osjećaj utrnulosti ruku i još neke neurološke ispade. Kod starijih ljudi s degenerativnim promjenama kičmenog stuba liječenje je dugotrajnije.

Samopomoć

1. Alijedite upute ljekara te javite o promjeni stanja u slučaju da imate jake bolove

2. U slučaju da duže vrijeme koristite analgetike, morate zaštititi svoj želudac: uzimajte ih s jelom, a po preporuci ljekara uzmite i preparate za smanjivanje izlučivanja želučane kiseline

3. Spazme (bolne grčeve) mišića možete smanjiti ili spriječiti upotrebom preparata za opuštanje mišića (miorelaksansi)

4. Budite uporni - iako aktivni oporavak zna biti bolan, vrlo je važno da se s njim započne što je ranije moguće

5. Umirite se - dokazano je da gotovo tri četvrtine pacijenata prestaje osjećati ikakve simptome u roku od tri mjeseca