Ponudili su da baku smjestimo u dom. Nisam to dozvolio. Kada je ona mogla za mene da se muči, mogu i ja za nju - tako priča Miroslav, sin baka Đurđe iz sela Radovnica kod Trgovišta u Srbiji, koja ima čak 113 godina i u izuzetno je teškom stanju. 

Starost je uzela danak, a ne bolest. Srce slama prizor bespomoćne bake Đurđe koja ispušta nerazumljive riječi, jauke kroz koje kao da doziva svoju mamu, kojoj na izrazu lica ne vidite da li se bori sa bolovima, sjećanjima, strahovima ili bespomoćnošću da izađe iz kreveta u kojem čeka sudnji dan. Njena duša polako ulazi u dubok san i čeka da se vine u vječnost, oslobođena svih patnji koje je od 1908. godine proživjela. Ali, tijelo odolijeva.

- Vidite joj kosu - skida Miroslav maramu svojoj majci. "Crna je, a bila je sijeda, povratila joj se boja, nokti su joj se oporavili"

- Ne znamo kad je dan, kad je noć. Ona barata s duhovima. Nekad ode u komu, po 4-5 dana se ne budi. Kad se probudi hranimo je kao dijete, kupamo je u koritu - priča Miroslav za Telegraf.

Vrata izlijepljena kartonom

Gorčina, međutim, nadire kada vidite u kakvom je domu ova baka proživjela nevjerovatno dug životni vijek.

Reporteri Telegrafa stigli su autobusom u malo mjesto kraj Trgovišta, Radovnicu. "Posljednja stanica, posljednji život", kaže Miroslav. Selo se gasi, ali još potpuno pusto. Reporteri su pješke prešli brežuljak da bi došli do zaseoka baka Đurđe.

Stara kuća, kriva i grbava, krov jedva stoji - tipična seoska, zidana prije stotinu godina i okružena živopisnom okućnicom. Vrata - improvizovana, prozori mali. Ovo nije jedna od onih lijepih slika koje viđamo kada prolazimo starim selima, pa ugledamo napuštenu kuću koja svjedoči o životima naših predaka. Ovo je čemer i jad života u krajnjoj bijedi, gdje Miroslav, baka, tj. njegova majka i njegova supruga provode dane u jednoj sobi. Tu su i dva njihova sina.

Reporteri Telegrafa su povukli vrata izlijepljena kartonom, zaglavila su se na zemljanom podu, a onda su začuli jauke. U toploj sobi, u krevetu leži baka. Njeni vapaji ne prestaju, a niko ne zna šta želi da kaže. I tako je, pričaju, i danju i noću. Pažnja 24/7, spavanje na prekide, "kao da njegujete jednogodišnje dijete". Katkad izgovori neku smislenu riječ ili dvije. To su fragmenti sjećanja i svijesti koji odmah nestaju.

Kuća je u toliko lošem stanju da je nemoguće zamisliti da je u njoj moguć život. Ali on teče... Sve je staro, propalo i tužno. Ali, svaka presvlaka je čista, svaki sud uredno opran, nigdje nema ni traga nemaru. Grede su krive i prijete da se obruše, to je najveći strah ove porodice, jer bi bukvalno izgubili i krov nad glavom.

"Evo, da Srbija vidi ko je tvoj sin"

Od radnih ruku domaćina ova bijeda nije sivilo, šareni se sve, a toplina doma i domaćina svakom gostu učinit će da se osjeti prijatno. Ali, kako izgleda živjeti ovdje, znaju samo oni koje je muka na to natjerala.

Iznad zemljanog poda na drvenim trupcima uzdignut je jedan trosjed. Reporteri sjede na drugom, prekoputa. Na krevetu pored njih je baka... Pokućstvo je na staroj polici, a jedino je televizor nov - dobili su ga na poklon od humanitarke Tamare Misirlić.

Tu je i sto za ručanje, koji služi i za čuvanje stvari, a kraj prozorskog okna gomila lijekova. Svi su u ovoj kući bolesni - Miroslav je poslije saobraćajne nesreće, kaže, doživio nervni slom. Njemu je, pokazujući reporterima izvještaj ljekara, potreban sada staratelj, jer sam ne bi smio nikud da se kreće.

Miroslav se rado slikao sa mamom. "Evo, da Srbija vidi ko je tvoj sin". Ona je ostala u njegovom zagrljaju, slijepa i gotovo gluha, nastavivši da ponavlja svoje nerazumljive srceparajuće glasove.

Kako je moguće da su ovu baku zaboravili njeni unuci, a ima ih više od 100! Miroslav tvrdi da njegova braća i sestre nisu zainteresovani da baku obilaze.

- Jedan unuk je došao poslije 25 godina, ja nisam mogao da ga prepoznam - priča Miroslav.

Osmero djece živo

Baka je, inače, rodila 16 djece. Petero je umrlo od gladi i neimaštine, priča Miroslav, pa ih je bilo 11 - osam sinova i tri ćerke.

- Jedan je tu blizu, jedan u Glogonju kod Pančeva, jedan u Nišu, jedan u Njemačkoj. Jedan od njih me je pozvao i rekao sam "Šta me zoveš kad te ne poznajem? Ako te interesuje kako je majka, ti dođi, ako treba, ja ću da se pomjerim, ako ti ja smetam, ali dođi nju da vidiš".

Danas ima osmero dece, tri sina su joj preminula.

Zanimljivo je da ne može tačno da se utvrdi kada je baka rođena. U krštenicama njene djece upisane su različite godine. Čini se da se prije 100 i nešto godinama po selima moglo sano pamtiti i pretpostavljati kada je ko rođen... Dok to dođe do matičara, upiše se odokativno. Najstarija godina rođenja koja je upisana za baku je 1908.

Zna se i da je njen suprug Sima rođen 1912., a preminuo 1971. godine. Šta se dogodilo s njegovom penzijom i kako je baka nije dobila poslije njegove smrti, ni potomcima nije jasno. Miroslav vjeruje da je tu, čak, kada je to trebalo da se uradi, baku neko prevario.

Najteže godine za baku bile su tokom Drugog svjetskog rata - tada je u Petrovu goru, gdje su se vodile teške bitke, ona doturala partizanima hljeb, plela im džempere i pomagala. To se često radilo u grupama, a neprijatelji su joj iz osvete spalili kuću. Priča se da su to bili Bugari, ali Miroslav tvrdi da su to nedjelo učinili četnici.

- Četnici su ih istjerali iz kuće, naši, Srbi, pa su kuće palili. Sve što su imali u kući je izgorjelo. Nju su istjerali i njeno dijete. Ova kuća je dvaput pravljena - priča Miroslav.

Patnja i u miru

Ni u miru nije bilo lako.

- Ona je išla gola, išla je bosa, trpjela je za sve. Na jednu koru po 5 puta je mijesila zeljanik, za djecu je nosila na leđima brašno do Vranja. Išla je bosa, a snijeg po metar visok - priča Miroslav.

Ni boračku penziju baka Đuđa nema. Dobila je, ipak, od opštine, pare za tuđu njegu i pomoć, nešto više od 30.000 dinara (oko 502 KM), što je za sve potrebe, kaže Miroslav, ipak malo. Treba kupiti hranu, lijekove, pelene...

Miroslav nije zadovoljan pomoći koju dobija, prepušten je sam sebi, ali riječi neizmjerne hvale ima za Dom zdravlja, ljekare i sestre iz Trgovišta i Radovnice, kao i za Centar za socijalni rad.

- Čim pozovem ljekare, odmah dođu! Hvala im velika na brizi koju imaju za nas - priča Miroslav.

Miroslavu kum bio Tito

- Ja sam najzahvalniji majci što je mene sačuvala i što me je rodila, deseto sam dijete po redu. Ponosan sam da najveći funkcioner Jugoslavije bude moj kum, drug Tito. On mi je dao ime Miroslav da bude mir u državi i tako želim i da ostane - priča Miroslav.

Zaporavo, ono što se desilo je da je Titov izaslanik stigao u Trgovište kada se saznalo da se u jednoj porodici rodilo deveto dijete po redu!

Nakon toga, Tito mu je redovno slao pakete sa poklonima.