Mirela Čavajda, trudnica u 6. mjesecu trudnoće kojoj su hrvatske bolnice sve do jučer odbijale dopustiti pobačaj, iako dijete ima veliki tumor na mozgu zbog kojeg će vjerojatno umrijeti ili živjeti kao biljka, napisala je potresno pismo javnosti. U nastavku ga prenosimo u cijelosti:
- Moj sine, Moj Grga…Pišem im ovo pismo, da razumiju…imam im potrebu reći što ti i ja odavno znamo.
Kao majka jednog sinčića za kojeg živim i noseći tebe ovih 6 mjeseci ispod srca mogu iskreno reći vi ste svjetlo i bit mog života. Nema ničega iznad toga. Zato smo suprug i ja toliko i htjeli sinu podariti bracu ili seku.
Ali moj Grga umire. Nakon jučerašnjeg posljednjeg pregleda nema dileme, nema više niti tračka nade za koju sam se lovila svo ovo vrijeme. Pregled sam obavila kod ginekologice Tene Kovačević kojoj me uputila prijateljica koja je za nju saznala istražujući. Niti jedan doktor u našim bolnicama, a bila sam u puno ovih sedmica, nije mi rekao za nju, već moja prijateljica. To sam shvatila kao još jedan poraz našeg zdravstvenog sistema.
Naime ova predivna i topla doktorica Tena jedini je specijalist fetalne medicine u Hrvatskoj. Školovala se i specijalizirala u Londonu na Institutu Fetalne medicine pod okriljem lječnika čija su otkrića revolucionirala to područje. Ti čarobnjaci, spašavaju živote beba i vrše zahvate na njima dok su još unutar maminih trbusima i donose ih na svijet zdrave. Ali po njima, za Grgu to nije opcija. Mom Grgi nema spasa.
Jučerašnji pregled je trajao 2 i pol sata. To im je praksa u ovakvim rijetkim slučajevima poput Grginog. Ultrazvuk kojim me pregledavala je toliko precizan, detaljan i transparentan da sam ostala zapanjena. Mi takav ultrazvuk nemamo ni u jednoj od naših bolnica što smatram nužnim. Uistinu žalosno!
Nakog dodatnog konsultiranja s londonskim stručnjacima putem maila i usmeno ispred mene, nakon iscrpnog nalaza od 4 pune stranice i detaljnog objašnjenja tog istog, dijagnoza je ponovo bila jasna. Našem Grgi nema spasa. Ili nastupa smrt vrlo brzo u maternici ili odmah po rođenju. Tumor raste, sve je veći i pitanje je trenutka kada će mu srčeko stati. To može biti danas, sutra ili neposredno po njegovom rođenju. Živjeti neće.
Ovo pišem jer ovakih stručnjaka u Hrvatskoj nema. Samo Tena. Pitam se zašto? Gdje su? Mogli bi pomoći majkama i ženama u sličnim situacijama kao što je moja i spašavati živote beba. Zašto me bar na nju niko nije uputio, kada su mi već prešutili mogućnost slanja zahtjeva etičkim komisijama te uputili u Sloveniju! Kako su naši doktori to znali, a nisu znali za jedinu stručnjakinju i uputili me njoj na pregled?
Nakon tog jučerašnjeg pregleda, uz ovo konstantno tupilo i bol u kojem živim već sedmicama ponovo sam osjetila razočaranje i nepovjerenje u naš sistem.
Još jedan šamar.
Opet sam isplakala more suza i takva se vratila sinčiću koji nema majku od 19.04. Dok mi se duša raspada, pred njim se moram pretvarati da je sve u redu. Još je malen i ne razumije zašto mama stalno plače. Pitam vas doktori, predstojnici naših ginekoloških poliklinika te članovi prvostepenih komisija koji imate moje nalaze već 2 sedmici u rukama, biste li vi to mogli? Kako bi se vi nosili s tim? Jeste li se barem pokušali staviti u moju poziciju? Kada ti je tijelo tu, ali duša nije.
Želim se što prije vratiti sinu, koji treba svoju majku.
Želim skratiti agoniju Grgi, svom sinu, suprugu...
Upravo je to razlog zašto želim skratiti daljnju agoniju našem Grgi, svom prvom sinu, suprugu i svojoj cijeloj porodici. Čekanje da Grga umre unutar moje utrobe, rađanje i gledanje ga kako tada umire, za mene kao majku bio bi čisti sadizam. Mučenje. Što bi od mene ostalo da i dalje čekam, gledam i iščekujem kako umire? Umrla bi skupa s njim. Imam li pravo drugom sinu uzeti majku, pitam vas? Mislite da neko od vas ima?
Možda bi neka druga majka odlučila drugačije. Ko sam ja da joj sudim? Svako ima pravo na svoj izbor. Sofijin je to izbor.
Ti, moj sine, moj Grga…mi smo se dogovorili već nakon prve dijagnoze; šapnuo si mi u snu: "mama, radimo pravu stvar". Niko me neće uvjeriti u suprotno. Jer ti i ja znamo.
Vjerujte mi, ne bi bio sretnije žene, majke i trudnice od mene da je prognoza drugačija. Ali nije. Činjenice su tu. Crno na bijelo, na 5 nalaza. Jos od 21. aprila dijagnoza je jasna, a ovo pišem 12. maja. Gotovo mjesec dana nakon što ste me prislili da živim u nezamislivoj boli i poricanju istine. Čekanju da se probudim iz ovog ružnog sna.
Ovih sedmica je bilo i predivnih doktora i sestara punih empatije, držali su mi ruku, bodrili me, slali mi podršku i snagu. Prepoznat će se u mojim riječima. Nekolicina. Hvala vam na tome.
Ali, većina me je iznevjerila. I sistem i doktori kojima sam do tada vjerovala.
Svim majkama koje će se naći u ovoj situaciji poručujem da ostanete snažne i hrabre i da koju god odluku donesete za sebe i za svoje dijete, znajte, imate na nju potpuno pravo. Bez osuda pojedinaca i javnosti.
Moj Grga, moj sine…mama, tata i braco te vole najviše na svijetu…znam da to znaš jer sam ti šapnula u snu.
