Piše: Milorad Popović

Poštovani Crnogorci i Crnogorke, opet se velikosrpski klerofašizam valja crnogorskim ulicama i trgovima. Iz crkava su izašli na ulice, i umjesto ikona i krstova, koje su nosili na tzv. protestnim litijama, barjače nacionalnim zastavama Srbije i crnim četničkim znamenjima.

Za njih crnogorska nacija nije produkt vjekova, besprimjerne borbe naših predaka, od Tuđemila, Careva Laza, Krusa i Martinića, Fundine i Vučjeg Dola, i Mojkovca, i baštinik originalne kulturno- duhovne tradicije, od ,,Barskog ljetopisa“, „Oktoiha“, ,,Luče mikrokozma“, „Gorskog vijenca“, „Imovinskog zakonika“, do velikih cetinjskih slikara Lubarde, Đurića, Milunovića, nego su „Brozova kopilad“, „komunistički okot“, „volovi“...

S druge strane, nakon uličarskih divljanja, u očima mnogih prijatelja, poznanika i prolaznika, vidim potištenost, nelagodu, pa i strah, zbog najave povampirenog četništva i nestanka crnogorske nacije. Strah je metod i alat svih fašista, jer oni samo na taj način mogu vladati pristojnim svijetom. Zato nemamo pravo na strah i malodušnost.

Ne smijemo pokleknuti zbog svog dostojanstva, zbog budućnosti naše djece i budućnosti djece njihove djece. Ne smijemo omalomoćiti, iznevjeriti tradiciju ove male istorijske zemlje, i crnogorskog naroda i nacije, čije je vjekovno geslo: „Svako je dosta živio ko je umro slobodan“. Upravo je ovo iskustvo, iz dubine crnogorskih stoljeća, slobodoištućim glasovima „borbe neprestane“, kad god su država i narod bili u opasnosti od nestanka, nadahnjivalo generacije i davalo im smisao i životvornost.

Vjerujem da se stara stoljetna vatra nije ugasila, ali da se ne zavaravamo, teški dani nam predstoje. Velikosrpska politika je ostvarila prvi dio svog plana, dobila je priliku da formira vladu, postavi svoje kadrove na mjestima koja kreiraju cjelokupni ekonomski, kulturni i politički život. Strateški osnov njihovog plana je da na popisu stanovništva naredne godine ponište crnogorsku naciju, Crnogorcima zabrane vjerska i jezička prava.

Priprema se etapna nacionalna asimilacija i aneksija, kroz razne vidove kulturno-obrazovnih i medijskih manipulacija i strategija, kako bi se od Crne Gore napravio srpsko-ruski bantustan.

Zato je nužno, ličnim primjerom, izgovorenom i pisanom riječju, stranački i nestranački, esnafski, kroz razne vidove nevladinih udruženja, kulturnih asocijacija... da se čuje naš glas: jer to niko drugi neće učiniti umjesto nas. Kako bismo zaštitili sebe, ali i naše komšije Bošnjake, Albance, Hrvate, koje žele obespraviti ili stavitu u funkciju – kao monetu za potkusurivanje – svoje hegemonističke politike.

Taj glas, da ga ne bi zaglušile beogradske fabrike laži i njihove ispostave u Crnoj Gori, treba biti snažan i istinoljubiv. Mnogo glasniji nego što je bio dosad, jer da je bilo više hrabrih i samosvjesnih reagovanja ne bi velikosrpska propaganda, u velikoj mjeri, uspjela da našoj „poštenoj inteligenciji“ nametne kompleks kako je odbrana građanskog koncepta države, ljudskih prava i nacionalnog dostojanstva Crnogoraca, samo krinka za odbranu vlasti DPS-a, njegovih korumpiranih struktura, kao i sopstvenih privilegija... Jer, takva glasna upozorenja, uz podršku naših regionalnih prijatelja, možda bi doprla do ušiju i srca čelnika demokratskih država, članica NATO, u čijoj povelji se baštine ljudska prava. Ovako su velikosrpski krugovi i njihovi mentori iz Moskve uspjeli, raznim vidovima specijalnog rata, postići ono što im nije pošlo za rukom 16. oktobra 2016.

Došao je trenutak istine, za sve koji su dosad svoj saradnički odnos s filočetničkim strukturama i njihovim beogradskim mentorima pravdali borbom protiv korupcije, nakon što je, po svemu sudeći, DPS izgubio vlast. Stoga, javno očitovanje očekujem od pravdoljubivih nevladinih organizacija, profesora, akademika, ,,nezavisnih novinara“, kritičara bivšeg režima, da se javno suprotstave nasilju i prostoti koja ugrožava mir i vrijeđa ljudsko i nacionalno dostojanstvo građana Crne Gore.

Očekujem ih da stanu u odbranu crnogorske nacije i kulture, ljudskih prava Crnogoraca i pripadnika ostalih nacionalnih zajednica, zbog toga što su se mračnih devedesetih godina aktivno suprotstavljali velikosrpskom fašizmu, i što su, upravo u doba „Đukanovićeve diktature“, postali multimilioneri. Ukoliko se Ž. Rakčević i M. Perović javno ne distanciraju od recentnog klerofašizma i pozovu svoje sljedbenike da to isto učine, ostaviće sramotni trag za sobom, poput Andrije Radovića, i legije crnogorskih renegata koji su zbog nepravda, lakomosti ili sujete izdali svoju naciju i državu.

Ipak, Crna Gora je preživjela „i Murate, i Nemanje i Napoleone“, i 1918. i 1989, preživjeće i ovaj treći pokušaj nacionalnog i državnog uništenja u potonje sto godina.

„Tvrd je orah voćka čudnovata“. Živjela crnogorska nacija! Živjela slobodna Crna Gora! , navodi Milorad Popović u svom tekstu.

Autor je eminentni crnogorski pisac, dobitnik Njegoševe nagrade.