Vojno-redarstvena akcija "Bljesak" Hrvatske vojske pomno je planirana i za nešto manje od 31 sat borbi u maju 1995. oslobođeno je oko 500 kvadratnih kilometara hrvatskog teritorija.
Osnovna zamisao operacije bila je rasjeći 18. korpus Srpske vojske Krajine na pravcu Novska - Okučani - Nova Gradiška, blokirati Jasenovac, izbiti na Savu i organizirati odbranu na državnoj granici da bi se u pozadini neometano dovršila oslobodilačka operacija.
Srpske snage brzo su razbijene i demoralizirani pobunjeni pripadnici srpske vojske stekli su dojam da su ih njihovi sunarodnjaci iz BiH i Srbije izdali.
Ivan Brigović iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata opsežno je koristio dokumente Srpske Krajine i detaljno opisao okolnosti zbog kojih su srpski pobunjenici u zapadnoj Slavoniji ostali bez pomoći.
U svom radu on piše da je tokom "Bljeska" u pomoć Srbima došlo tek 40 pripadnika "Cigine grupe". Oni su pokušali izvršiti prodor iz smjera Stare Gradiške, a do tada su bili angažirani u sklopu akcije "Pauk" oko Bihaća.
"Vidjevši da se situacija u zapadnoj Slavoniji nepovoljno razvija, Glavni štab pobunjenih Srba pripremao je operacije u istočnoj Slavoniji i Lici, od kojih se odustalo zbog kašnjenja priprema i sklapanja sporazuma o prekidu vatre. Ipak, dokumenti pokazuju da Srpska vojska krajine 2. i 3. maja 1995. na području sjeverne Dalmacije zaposjela kotu 207 u selu Kašić te položaje u Gardijanima, Velikoj Glavi i Prokljanu, koji su se nalazili u tampon-zoni, dok su hrvatske snage zaposjele objekte Trlo i Repetitor.
Čak se, zbog nepovoljnoga strateškog položaja, smatralo kako ne može ni biti uspješne odbrane zapadne Slavonije ako se ne angažira Vojska Republike Srpske. Prema navodima generala Čeleketića koji je zapovijedao srpskim snagama tijekom akcije Bljesak i pukovnika Marka Vrcelja, postojao je i vojni savez između pobunjenih hrvatskih i bosanskih Srba, što se očitovalo u njihovom zajedničkom Vrhovnom savjetu obrane, o kojem u dokumentima nije nađena nikakva pismena potvrda.
No, iluzija o pomoći bosanskih Srba nestala je 1. maja 1995., kada general Momir Talić, komandant 1. krajiškog korpusa, koji neslanje vojne pomoći pravda ozbiljnom ugroženošću srpskog koridora u Bosanskoj Posavini. On preko radija Banje Luke tada izjavljuje da rat u zapadnoj Slavoniji nema nikakve veze s njima, pa će se 1. krajiški korpus držati po strani. Pritom Pres-centar 1. krajiškog korpusa upućuje “Upozorenje hrvatskoj strani”, potvrđujući još jednom svoje distanciranje od sukoba, ako “HV ne bude granatirala Republiku Srpsku” - piše Brigović.
Upravo zbog tih okolnosti Milan Martić se 2. maja 1995. obratio srpskim pobunjenicima u zapadnoj Slavoniji i uvjeravao ih da nije riječ o izdaji nego je, kako je rekao, "neprijatelj trenutno nadmoćniji", te da su za odmazdu raketnim sistemom "Orkan" napali Sisak, Karlovac i Zagreb.
Brigović dalje piše:
- O izostanku pomoći bosanskih Srba, govori i spis nepoznatog autora iz 3. juna 1995. godine. U njemu se navodi kako su, na inicijativu Radovana Karadžića, tokom aprila 1995. nekoliko puta u Bosni i Hercegovini održani tajni sastanci na kojima se, u prisustvu Milana Martića i generala Čeleketića, raspravljalo o budućnosti zapadne Slavonije.
Na tim je sastancima vođa bosanskih Srba navodno zastupao tezu o besmislenosti obrane zapadne Slavonije i predlagao njezinu zamjenu za Orašje, Bosansku Posavinu ili novac, smatrajući je dijelom RH. Prema tom dokumentu, događaji na području zapadne Slavonije u aprilu i maju 1995. bili su dio unaprijed smišljenog scenarija, što, iako o tome nema potvrde u drugim dokumentima, potiče srpske priče o izdaji - riječi su Brigovića.
A zapravo, već je i njima tad bilo jasno da rat protiv Hrvatske ne mogu dobiti, ne samo zbog vlastite demoraliziranosti, nego i zbog moralno jače i organiziranije Hrvatske vojske. Osim toga, kako piše Brigović, zapadnoslavonski Srbi ostali su i bez zračne podrške, koju su im prema ratnom planu trebali pružiti avioni Republike Srpske s aerodroma Mahovljani. Prema riječima komandanta 105. vazduhoplovne brigade SVK iz Udbine, potpukovnika Ratka Dopuđe bosanski su Srbi 7. februara 1995. na sastanku u Banjoj Luci obećali pružiti zračnu podršku, bez obzira na zrakoplovstvo NATO saveza i zabranu letenja nad Bosnom i Hercegovinom, što se nije dogodilo.
Na kraju su, na zahtjev pukovnika Laze Babića, a prema naredbi generala Čeleketića, od svih pripremljenih aviona i helikoptera, poslana samo dva helikoptera, kojima nitko nije mogao reći šta treba gađati.
General Čelektić, koga Milislav Sekulić optužuje za sprječavanje njegove upotrebe, nekorištenje zrakoplovstva pravdao je zaključkom Glavnog štaba, koji je vjerojatno donio sam ili u dogovoru s Martićem, da avioni, zbog mogućnosti hrvatskog napada i na ostala područja pod srpskom kontrolom i zabrane leta nad Bosnom i Hercegovinom, ne bi mogli uspješno izvršiti akciju u zapadnoj Slavoniji.
Izosatala je i pomoć Beograda što je naročito razočaralo pobunjene Srbe i dalo im osjećaj izdaje. Osim toga od decembra 1994. godine, sve do ljeta 1995. godine u tzv. Autonomnoj pokrajini Zapadnoj Bosni, Fikret Abdić je uz pomoć brojnih srpskih jedinica i zapovjednika vodio borbe protiv 5. korpusa BiH, kako bi se vratio na vlast i pokazao svijetu da nisu svi Bošnjaci jedinstveni u borbi za BiH.
Abdiću je podršku dao Slobodan Milošević, a na terenu to su bili i najzloglasniji srpski zapovjednici, poput Arkanove desne ruke Milorada Ulemeka Legije, Radovana Karadžića, Milana Martića, Ratka Mladića i Mile Novakovića. Uz Fikreta Abdića stali su Srpska Vojska Krajine, Vojska Republike Srpske, Crvene beretke, Srpska dobrovoljačka garda i Škorpioni, no niko od njih nije uspio spasiti pobunjene Srbe u zapadnoj Slavoniji jer je "Bljesak" bio vrhunski organiziran i najavio ja akciju "Oluja", koja je uslijedila tri mjeseca kasnije.
