Dvodnevna posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj izazvao je potpuni razdor između predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića. Predsjednica i premijer ne samo da su ovom prilikom nastupali neusklađeno, nego su se i međusobno sabotirali.

Kada je predsjednica države pozvala Vučića, očito mimo volje i saglasnosti premijera, premijer je, mimo predsjednice, naravno, otvorio pitanje ratne odštete. Dok su iz vlade stizale izjave o tome kako se srbijanski predsjednik treba izviniti Hrvatskoj zbog devedesetih godina, Pantovčak je to pitanje relativizirao i marginalizirao.

Ovdje nije samo riječ o još jednom primjeru neusklađenosti predsjednice i premijera, koji se očito nadmeću ko će voditi glavnu riječ u hrvatskoj vanjskoj politici. Hrvatski Ustav o predsjednici i premijeru govori kao o sukreatorima vanjske politike, no Vučićev posjet pokazao je da njih dvoje, iako dolaze iz iste političke opcije, uopće nisu saglasni oko vanjskopolitičkih prioriteta. 

Kako će se ovaj spor reflektirati na hrvatsku vanjsku politiku? To je pitanje posebno važno u kontekstu hrvatske provedbe nove europske strategije za Zapadni Balkan, a pogotovo u vezi sa skorim hrvatskim predsjedanjem Evropskom unijom 2020. godine, zasigurno najvećim hrvatskim diplomatskim izazovom od ulaska u EU 2013. godine.

Ozbiljan nesporazum

Komentator i dopisnik "Večernjeg lista" iz Brisela Tomislav Krasnec smatra kako će spor premijera i predsjednice države zbog Vučićeve posjete ostaviti "trajne razorne posljedice" na njihov odnos i da se njih dvoje od tog spora "neće uspjeti oporaviti". On naglašava kako ovdje nije riječ o "bilo kojoj temi i bilo kakvom nesporazumu", nego o "vrlo ozbiljnom nesporazumu i neusklađenosti".

Ovdje je, kako kaže, posrijedi odnos sa Srbijom, zemljom s kojom je Hrvatska jučer bila u ratu. I ovdje, prema njegovom mišljenju, nije riječ samo o nekoordiniranosti, nego i o svjesnom međusobnom zabijanju autogolova, poput otvaranja pitanja ratne odštete uoči Vučićevog dolaska. Radilo se, kako kaže, o "svjesnom miniranju posjete", a, kako kaže, bilo je i sujete i osobne povrijeđenosti, kao i nedostatka "državničkog razmišljanja". 

- Posjeta Vučića Hrvatskoj najčudnija je i politički i diplomatski najnepripremljenija posjeta stranog državnika kog pamtimo. Mislim da će preko toga i predsjednica i premijer teško preći i da će to još dugo pamtiti. Morali bi uložiti veliki trud da taj nesporazum saniraju i prevladaju, a s obzirom na dosad uloženu količinu dobre volje ne vjerujem da će se to i dogoditi. Zato mislim da će ih ovaj nesporazum obilježiti do kraja mandata - prognozira za DW Krasnec.

Slaba Hrvatska još slabija

Prema njegovom mišljenju, ovaj će slučaj ugroziti njihovu buduću komunikaciju i onemogućiti usuglašene stavove o vanjskopolitičkim pitanjima, što će onda negativno utjecati i na ulogu Hrvatske u provođenju nove evropske strategije za Zapadni Balkan.

- To će dodatno oslabiti Hrvatsku, koja ni dosad nije imala utjecajan glas u evropskoj raspravi o Balkanu. Navest ću samo jedan primjer: dok svih 27 članica govori o Zapadnom Balkanu, samo Hrvatska govori o jugoistočnoj Europi. To pokazuje da Hrvatska uopće ne govori istim jezikom kao i EU. Hrvatska time bježi od Zapadnog Balkana, što je imalo smisla u vrijeme kada su Hrvatsku svrstavali u Zapadni Balkan, no ovdje je riječ o nazivu za skupinu od šest država, kojoj Hrvatska ne pripada - objašnjava Krasnec.

Sukob predsjednice i premijera vidljiv je, prema njegovom mišljenju, i po dilemama kako iskoristiti pristupanje Srbije za rješavanje otvorenih pitanja. Krasnec smatra da predsjednica države zagovara minimalističku politiku malih koraka, o čemu svjedoči i njen poziv Vučiću da posjeti Hrvatsku, dok su u Vladi skloniji maksimalističkim zahtjevima, kao što je zahtjev za ratnom odštetom - najteži zahtjev što će ga Hrvatska i Srbija uopće imati na dnevnom redu.

"Ustavni odmetnici"

Da će neusklađenost predsjednice i premijera naškoditi Hrvatskoj i njenoj vjerodostojnosti vjeruje i politolog i utemeljitelj Instituta za evropske i globalizacijske studije Anđelko Milardović, ocjenjujući kako je odnos predsjednice i premijera obilježen "rivalstvom i međusobnim neprijateljstvom".

- To nikako ne može završiti dobro. Oni se ponašaju kao da vode dvije različite vanjske politike i dvije različite države, što je potpuno neprihvatljivo. Vanjsku politiku trebala bi voditi ministrica vanjskih poslova, no u taj se posao miješaju i premijer i predsjednica, a pritom djeluju nekoordinirano. 

Premijer se pritom pokušava uskladiti s evropskom, a predsjednica, koja je zapravo preuzela ulogu šefice diplomacije, s američkom politikom, dok između tih dviju politika, evropske i američke, vlada velika napetost. Što je onda uopće hrvatska vanjska politika? Je li to normalno političko ponašanje dvaju političkih aktera, sukreatora vanjske politike? Smatram da nije, jer to proizvodi konfuziju u odnosima Hrvatske s međunarodnom zajednicom - kaže ovaj analitičar, pozivajući predsjednicu države i premijera, koje naziva "odmetnicima od hrvatskog Ustava", da se "vrate u ustavne okvire".

Zašto je Vučić u ZG govorio o Norveškoj i Švedskoj kao dobrom primjeru pomirenja - i tako ciljano "zaobišao" na primjer pomirenje Njemačke i Francuske? Zato što se u toj priči zna ko je pobijedio, a ko je poražen, ko je bio žrtva, a ko agresor. I ko se kasnije "pokajao" zbog agresije. 

Takva neusklađenost hrvatskih političkih aktera, prema njegovom mišljenju, mogla bi se loše odraziti i na buduće hrvatsko predsjedanje Evropskom unijom. Jer, pita se Milardović, kako će Hrvatska voditi glavnu riječ i predsjedati Unijom, dok hrvatski politički akteri nisu kadri postići ni minimalan konsenzus oko vođenja vanjske politike i vanjskopolitičkih prioriteta?