Komedija "Ludilo u…" u režiji Gorana Damjanca, bit će izvedena u petak, 8. novembra, u 20 sati na maloj sceni Narodnog pozorišta u Mostaru, "Studio 64".
Za "Avaz", reditelj Goran Damjanac je istakao da je predstava "Ludilo u..." nastala je na predlošku kratke drame Ežena Joneska (Eugena Ionesca) "Ludilo u dvoje", uz značajnu, izraženo autorsku adaptaciju dramaturškinje Jelene Paligorić – Sinkević.
- Predstava se bavi arhetipskim odnosima u zajednici muškarca i žene. Na tragu Joneska, te odnose posmatrali smo optičkim spravama komedije apsurda u pokušaju da odgovorimo na pitanja - Koja je poveznica sa apsurdima savremenog svijeta? Da li uopšte arhetipovi postoje bez apsurda? I, zašto im se tako lako smijemo? Naziv predstave "Ludilo u …" završio bi sa "…svakom smislu" - kazao je Damjanac.
Damjanac je rekao kako su za njegov pozorišni razvoj zaslužena trojica ljudi sa sijedim brkovima.
Put do reditelja
- Kao mlad glumac-statista u KPGT-u, posmatrao sam Ljubišu Ristića kako ruiniranu beogradsku fabriku šećera pretvara u kazalište, pozorište, gledališče, teatar. Na osnovnim studijima Pozorišne režije, uz mentorstvo prof. emeritusa Svetozara Rapajića, naučio sam se važnosti erudicije. Da bi me na kraju mog formalnog učenja, u Skoplju, prof. Slobodan Unkovski svojim primjerom naučio presudnoj važnosti slobode, umjetničke i svake druge. Dakle, Ljuša, Toza i Unko - ljudi sa sijedim brkovima – istakao je Damjanac.
Kazao je kako mu je bilo dosadno u poslijeratnom Brčkom, pa se tad rodila želja da igra neku predstavu.
- Imao sam želju da igram neku predstavu, a nije imao ko da režira i da manje-više radi sve ostalo. Veliki Grotovski je zapisao da su svi režiseri neuspjeli glumci. U mom slučaju, složio bih se - dodao je Damjanac.
Nakon premijere, održana je realizacija 41. Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom, a Damjanac je rekao da mu je to kruna višemjesečnog rada.
- Vjerujem da smo kao festival i ove godine napravili korak unaprijed, prije svega proširenjem izbora predstava na Sjevernu Makedoniju, kao i inovacijama u pratećem programu, u kom od ove godine počinjemo stvaranje svojevrsne arhive. Nakon toga, očekuje me rad na novim režijama u zemlji i regionu – rekao je Damjanac.
Nedostatak kadra
Pozorište je uvijek u krizi, kazao je Damjanac, te dodao da se često najbolje pozorište dogodi u okolnostima velikih kriza.
- Koliko god istine sadržano u ovoj, poetski oblikovanoj i utješnoj misli, svjedočim da pozorišta ostaju sa sve manjim brojem radnika. Da uprostim, princip je kad neki radnik ode u penziju, ne zapošljava se novi. Da li je problem što dame i gospoda koji odlučuju o finansiranju institucija kulture imaju malo ili nimalo sluha i opšteg poimanja specifičnosti umjetničkih djelatnosti? Da li se svi mi bavimo istim poslom ili se nalazimo na suprotstavljenim stranama!? Da li je teško "za svariti" koliko je u pozorištu važno imati dobrog stolara, krojača, inspicijenta, producenta, dramaturga, itd? O glumcima da ne govorim. Ponegdje to djeluje veoma tužno.
Drugi veliki problem koji uočavam jeste izvjesna inertnost pozorišnih kuća u odnosu na moje mlađe kolege - pozorišne režisere. Često se čini da uprave pozorišta, (navodno) pritisnute ekonomskim zakonitostima tržista, nisu spremne da preuzmu rizik, neophodan da bi pozorište ostalo živo i zdravo. Ne ostavljaju prostor u kom bi mlad režiser ispitivao granice svog autorstva i "pekao zanat". Na sreću ima slučajeva koji će me demantovati, a jedan skoriji vidio sam u BNP Zenica, gdje su uprava i ansambl dali povjerenje Nerminu Hamzagiću, koji (još uvijek) pripada generaciji mlađih režisera. On im je na to povjerenje uzvratio dvjema uspješnim režijama. Kao režiser i pedagog Pozorišne režije imam veliku želju da takve primjere, u budućnosti viđam češče - završio je razgovor za "Avaz" Damjanac.