Na današnji dan 1920. godine, u Mrkonjić-Gradu je rođen Zaim Imamović, najemotivniji i najspecifičniji interpretator, magični virtuoz i tumač sevdalinke, bh. tradicionalne lirske pjesme, koju je i komponovao. Krasila ga je empatija, dobra duša koja ga je činila drugačijim od ostalih sevdalija. Svojom osobnošću, plemenitošću, zvonkim glasom i vrsnim umijećem izvođenja sevdalinki postizao je autoritet bez gotovo ikakvog publiciteta i rivaliteta.

Voljen, cijenjen i poštovan, Zaim je bio uzor i učitelj mnogim doajenima sevdaha, poput Safeta Isovića, Zehre Deović, Himze Polovine, Zore Dubljević, Bebe Selimović...

Stidljivi momčić

Kad mu je bila godina, Zaim se s roditeljima preselio u Travnik, gdje je proveo petnaestak godina, ali za kojim je, kako je sam pričao, čeznuo cijeloga života. Od 1936. godine živio je u Sarajevu, gdje je učio tekstilni zanat, ali i svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio.

Kako su njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili članovi Muslimanskog kulturno-umjetničkog društva “Gajret”, Zaim je često išao s njima na probe.

Na jednoj od tih proba, na insistiranje brata i sestre, Zaim, stidljivi momčić, zapjevao je pred rukovodiocem Hora Cvjetkom Rihtmanom, koji ga je, oduševljen njegovom interpretacijom, odmah zadržao. Ubrzo nakon toga Zaim napušta tekstilni zanat i nastupa na zabavama Društva, prateći sebe na harmonici.

Vokalni solist Radio Sarajeva

U aprilu 1945. godine počeo je raditi kao vokalni solist Radio Sarajeva, osvajajući svojim milozvučnim glasom i emotivnim pjevanjem slušaoce, pa je dugo prepričavana anegdota kako su mnogi ljudi tražili u prodavnicama da kupe radioaparat „u kojem pjeva Zaim“.

- Naša je radiostanica počela 10. aprila 1945. i prvi smo ja i Ismet Alajbegović Šerbo imali muzičku emisiju. Nas smo dvojica na Radio Sarajevu od prvog njegovog dana! Šerbo je bio veliki harmonikaš. To više majka neće roditi! Nije on toliko poznavao notni sistem i teoriju, ali je bio veliki “sluhist”. Znao je za čas naučiti i odlomak iz neke opere, neku ariju. I te stvari je on odlično svirao. Mi smo uvijek pjevali na radiju uživo. Znali smo ja i Šerbo i pod klavirom spavati, da budemo u šest sati na prvoj emisiji. Inače, morali bismo u četiri ustati da dođemo iz kasarne (onda smo bili vojska, u kasarni) do šest sati. Nego, lijepo se mi zamotamo dekama, pa spavaj pod klavirom! Eh, knjiga bi se mogla napisati o tim našim zgodama… - govorio je Zaim o početku svoje karijere.

Škola lijepog pjevanja

Kao svoje uzore u pjevanju navodio je nekadašnje pjevače Rešada Bešlagića i Sulejmana Džakića. A pjesmu „Evo ovu rumen ružu“ s kojom se proslavio, Zaim je čuo od jednog sarajevskog gospodina u kafani. Tekst ove pjesme je bio poznat, jer ga je napisao pjesnik Safvet-beg Bašagić, ali nije bilo poznato da postoji i muzika sve dok je Zaim nije snimio za Radio Sarajevo.

Veliki Safet Isović, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih interpretatora sevdalinki svih vremena, s ponosom i zahvalnošću isticao je da je Zaimov učenik.

- Zaim Imamović je bio prava škola lijepog pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske pjesme – sevdalinke. Svejedno što je godinama bio jedan od najpopularnijih pjevača u zemlji, i nije nebitno, najbolji, skromnog, tihog i nenametljivog Zaima Imamovića nikada nije pratio veliki publicitet u štampi. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrašavao je svaku sevdalinku na svoj način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagan i ležeran način. On nikad nije pretjerivao, imao je određenu mjeru za pjesmu – govorio je Safet.

Svijetom promovirao bh. sevdalinku

Specifičnim glasom s urođenim ukrasima, majstorskom dinamikom te pjevanjem malo kroz nos slikovito je dočaravao pjesme koje je interpretirao. Njegova vrhunska izvedba sevdalinki, ali i starogradskih pjesama, koje je također volio, mada mnogo manje izvodio, svrstala ga je u sami vrh tadašnje jugoslavenske muzičke scene, te je predstavljao Jugoslaviju na brojnim festivalima u inozemstvu, na kojima je uvijek osvajao nagrade i publike i žirija. Zapaženi su bili njegovi nastupi na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru, Festivalu narodne muzike u marokanskom Marrakechu, potom u Parizu, Beču, Sofiji, na Bliskom istoku...

Zaim je snimio mnogo narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajeva, koje su preuzimale i druge radijske i televizijske stanice u zemlji i inozemstvu. Ali, u vrijeme kada je bio najpopularniji najmanje je zarađivao. Živio je samo od plate uposlenika Radio Sarajeva čiji je zadatak, između ostalog, bio da putuje, pjeva i uveseljava bez honorara.

Godine 1979., Skupština grada Sarajeva dodijelila mu je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”. 

Autor mnogih pjesama

Zaim je snimao i pjesme koje su komponovane po uzoru na stare izvorne sevdalinke. Bio je autor i muzike i tekstova mnogih pjesama, koje ne možemo razlikovati ni po čemu od izvornih sevdalinki, poput ”Sve behara i sve cvjeta”, ”Ne pitaj me, stara majko”, ”Što je lijepo vrelo Mošćanice”, ”Na đerđefu vezak veze Fata”, ”Srušila se kula i kapija”, ”Oj, jeseni, tugo moja”, ”Azemina”, ”Ne čekaj me niti sanjaj”, ”Kad akšam dođe u mahalu staru”, ”Nije zlato sve što sja”...

Svud po svijetu kud sam hodio,
naše želje, pozdrav prenosio
ostaće Bosna kao što je bila,
ko biser sjajna, ponosna i mila.

Ovo su Zaimovi posljednji stihovi, koje je napisao u bolesničkoj postelji.

Od bosanskohercegovačkog legendarnog sevdalije očaravajućeg glasa Zaima Imamovića, vrsnog interpretatora, kompozitora, tekstopisca i velikog čovjeka, oprostili smo se 2. februara 1994. godine, kada je preselio na bolji svijet. I nakon 30 godina njegova zvijezda ne tamni, a njegove pjesme se slušaju s jednakim divljenjem.

„Slovo o Zaimu“

Nakon njegove smrti izdata je knjiga ”Slovo o Zaimu”, autora Muhameda Ždralovića, uz prilog od 10 audiokaseta njegovih najboljih interpretacija. Prvog novembra 1997. izdata je i poštanska markica s likom Zaima Imamovića, a 2004., Izdavačka kuća „Buybook“ objavljuje knjigu “Pjesma srca moga – 100 najljepših pjesama”, koju su priredili Farah Tahirbegović i Damir Imamović, Zaimov unuk.

Zaimov muzički talent naslijedili su sin Nedžad i unuk Damir. S Nedžadom je, 1983. godine, snimio ploču duetskih pjesama „Stara staza“. Nedžad je do svoje smrti, 14. novembra 2020. godine, pamtio posljednji osmijeh oca Zaima u bolnici Koševo, nakon što mu je pojačao radio da bi obojica čuli pjesmu:

Evo ovu rumen ružu
Iz mog skromnog perivoja
Na dar tebi, dušo, šaljem
Ime joj je ljubav moja…

Nedžadov sin, a Zaimov unuk Damir Imamović predstavnik je generacije mladih muzičara koji njeguju sevdalinku i prilagođavaju je novom vremenu. Njegove vrsne obrade i specifične interpretacije sevdalinkama udahnjuju svježinu, ali istovremeno čuvaju izvornu prepoznatljivost, što je svojstveno samo vrhunskim umjetnicima, a Damir dokazuje da to jeste, kao što je bio i njegov dedo.