U fragmentarno sačuvanom „Ljetopisu“ Bašeskijinog sina Mustafe Firakije, između ostalog, piše: "7. redžeba ili 6. agistosa 1224. u petak u podne u pet i po sahata, preselio je u vječnost naš otac Mula Mustafa. Neka je na njeg Božja milost!", što znači da je Bašeskija preminuo 18. avgusta 1809. godine.

Mezar Mula Mustafe Bašeskije nije nikad pronađen, ali se pretpostavlja da je sahranjen na mezarluku u Mimar-Sinanovoj mahali u blizini svoje kuće.

Rođen u Sarajevu

Mula Mustafa Bašeskija, pjesničkog pseudonima Ševki, što znači Svijetli, bio je jedan od najvrednijih i prvih bosanskohercegovačkih hroničara svog vremena, alim i učenjak bez kojeg ne bismo imali pouzdane podatke o dešavanjima u Sarajevu i Bosanskom ajaletu u periodu od 1746. do 1804. godine.

Podaci iz njegovog „Ljetopisa“, najpoznatijeg i prvog bošnjačkog djela ovog žanra, ne samo da su svojevrstan mozaik historijskih događaja, nego se i danas, 215 godina nakon Mula Mustafine smrti, koriste kao mjerodavni dokumenti značajni za političku i kulturnu historiju Sarajeva druge polovine 18. vijeka.

Bašeskija je rođen u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali, „sin Ahmedov, a unuk Kadri-hodže“, kako je sam zabilježio u svom „Ljetopisu“, koji je i jedini izvor podataka o njegovom životu i radu. Osnovno obrazovanje stekao je u mektebu kod hodže Sulejman-efendije Arnauta, a izučio je i kazaski (svilarski) zanat kod majstora Šahinbašića, kazaza i imama. Međutim, nije se dugo bavio kazaskim zanatom, jer je nastavio školovanje u medresi, pa je 1757. godine postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadije džamije, a dvije godine kasnije za imama i hatiba Buzadži hadži-Hasanove džamije.

Narodni pisar

Mualimsku službu Bašeskija napušta 1763. godine i postaje narodni pisar (katibim), pa je za taj posao iznajmio dućan pored Begove džamije, u ulici Mudželiti, ispod Sahat-kule, gdje je pisao narodu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, ostavštine... Osim pisarskih poslova, podučavao je učenike medresa i druge osobe arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu.

U svom „Ljetopisu“ zapisao je da se 1779. godine s nekoliko prijatelja jednom sedmično sastajao u kući Vilajetovića na Atmejdanu, gdje su najmanje pola sata posvećivali čitanju knjiga. Takva sijela, na kojima je obavezno posluživana halva, održavana su i na drugim mjestima u Sarajevu i nazivana "Sohbet-halva".

Bašeskijin otac Ahmed preminuo je dok je Mula Mustafa bio dijete, a majka Fatima, kako je sam zapisao: „kći Mehmed-hodžina, preudala se za nekog mutapčiju i umrla od kapi 1772. godine“. Također je zapisao da se oženio vrlo mlad Safijom, kćerkom Mustafa-age Čartozana, s kojom je imao desetero djece, od kojih je samo dvoje živjelo duže od svoga oca.

Prvog jula 1781. godine s porodicom se odselio iz Sarajeva u Zgošću kod Kaknja, gdje je obavljao mualimsku dužnost, ali se već u februaru 1782. godine vraća u Sarajevo, nastavljajući svoj pisarski posao. Ponovno je preuzeo i dužnost imama Buzadžića džamije, koju je obavljao sve dok se nije razbolio, 1801. godine.

Povod „Ljetopisu“

Povod da počne bilježiti događaje, odnosno da napiše „Ljetopis“, bila je desetogodišnja pobuna Sarajlija protiv turske vlasti, koja je ugušena u martu 1757. godine pogubljenjem dvadesetak učesnika bune u Sarajevskoj tvrđavi, među kojima su bili i braća Morići. Bašeskija je zapisao da mu je želja bila da događaje u Sarajevu „spasi od zaborava, a koji bi mogli biti interesantni za buduće generacije“.

„Ovdje ću bilježiti datume nekih događaja koji se zbiše u gradu Sarajevu i Bosanskom ajaletu, jer sve što se zabilježi ostaje, a sve što se pamti nestaje". Ovim riječima Bašeskija počinje svoj „Ljetopis“, koji je pisao na turskom jeziku, ali sadrži i dijelove teksta na bosanskom, a podijeljen je u tri dijela: događaji, nekrologij i narodne umotvorine.

Bašeskija bilježi da je najveća poplava u Sarajevu bila 1791. godine, kada je Miljacka porušila sve mostove, branu na Bembaši, mnogo kuća u Latinluku i okolici Sarajeva, vodenice i nekoliko dućana u Čekrečijinoj mahali. A u najvećem požaru, 29. juna 1778., izgorjelo je 17 hanova i 50-60 kafana, te su gorjele Sahat-kula, magaze krcate robom, Begova džamija...

Iste godine, 1778., zapisuje da je pao crven snijeg u selima u okolici Sarajeva. Ali, najstrašnije posljedice ostavila je kuga 1762. godine, koja je pokosila 15.000 Sarajlija, a od iste bolesti je 1781. godine umrlo 8.000 duša. 

Pisao i pjesme

Iz Mula Mustafinog „Ljetopisa“ saznajemo da je 1753/54. godine sagrađen Sebilj na Baščaršiji. A tokom 50 godina bilježenja Bašeskija je upisao gotovo 4.000 umrlih osoba, uglavnom odraslih muškaraca, navodeći njihova imena, nadimke, poslove, položaje u društvu, imovno stanje te moralne karakteristike. Žene nije upisivao, osim u rijetkim slučajevima, ako su nešto zavještale, bile učene ili po čemu drugom poznate.

„Ljetopis“ sadrži i vrijednu zbirku narodnih priča, šala, dosjetki, zagonetki, hićaja (kratkih priča s poukom), te tumačenja snova.

Mula Mustafa Bašeskija Ševki pisao je i pjesme, uglavnom na turskom jeziku, ali je napisao i četiri na bosanskom: „Ramo i Saliha“, „Zečkova pouka“, „Ah, divojko, bila nosa“ i „Galen prosi gizdavu divojku“, koje se svrstavaju u najstarije zapise naših narodnih pjesama u alhamijado literaturi. Bio je svestrani intelektualac plemenitog srca, koji znanje nije čuvao za sebe, nego ga je prenosio na mlade generacije, istovremeno bilježeći najznačajnije događaje vremena u kojem je živio, ostavljajući vječni pečat u kulturi i historiji svoga Sarajeva i svoje Bosne i Hercegovine.

Bašeskijin „Ljetopis“ inspirirao je brojne umjetnike. Prema njegovom djelu i životu Darko Lukić je napisao pozorišnu dramu „Bašeskija, san o Sarajevu“, koju je u režiji Gradimira Gojera i maestralnoj glumi Nermina Tulića u svoj repertoar uvrstilo Pozorište mladih u Sarajevu.

Abdulah Sidran, jedan od naših najvećih književnika, napisao je pjesmu„Bašeskija“

„Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i mokar.
Plaču zaprepaštene bašte. Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda.
Vidim, kroz okna dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema.
Kamo će stići, Bože, koji sve znaš? Ne hulim, samoću sam ovu primio k'o dar, ne kaznu, ko premoć, nipošto užas.
Stići će, znam, odjutra, ljudi neki. Morao je i noćas neko umrijeti. Duša je moja spremna, ko kalem i papir preda mnom.
Šutnja i čama. Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?
Čije ćemo ime pominjati jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba biti mudar, neka se strava čekanja na licu ne očituje.
Jer dugo je trebalo dok shvatih: ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su.
Širi se ljubav k'o žutica i kuga.
I mržnja se jednako koti. Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro, toliko sam svik'o na samoću.
Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena kiša lila ponad grada, pometnja i strah rasli k'o korov.
A malo je zdravih u gradu duša.
I pravo je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je, al' otkuda zdravlje?
Je li, Bože, zbilja, otkuda zdravlje?
Pitaju li to ovi ljudi oko mene (što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista, ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim?
Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide! Griješim li prema sebi, tek tada sam drugima prav.
Prema njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi, Bože moj? Moli Te skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema već tiho da bude, i još tiše ode, kada dođe čas.“