JU Bosanski kulturni centar KS najavljuje gostovanje predstave „Voz“, rađene prema romanu kultnog američkog pisca Kormaka Mekartija (Cormac McCarthy), u adaptaciji i režiji Vojislava - Voje Brajovića, te produkciji Zvezdara teatra iz Beograda. U predstavi, koja će biti izvedena 28. aprila  u velikoj dvorani BKC-a, igraju glumačke zvijezde Vojislav Voja Brajović i Sergej Trifunović, koji utjelovljuju dva lika: Crnog i Bijelog.

Crni spašava Bijelog

Na samom početku, Crni spavaša Bijelog da se ne baci pod voz i odvodi ga u svoj stan gdje se odigrava cijela radnja ove dramske predstave. Crni je bivši osuđenik i vjernik, dok je Bijeli ateist i profesor. Upoznavši se, vode raspravu o smislu i besmislu, mogućnostima i željama, razočarenju i nadi, te o pitanju zašto živimo i zašto je Bijeli pokušao samoubistvo. Predstava ne nudi jednostavne odgovore na pitanja, ona želi potaknuti publiku na razmišljanje o ovim temama.

Glumci u ovoj predstavi često komuniciraju sa gledaocima, postavljaju im pitanja, uvlače ih u teatarsku igru, čime se i publika direktno poziva da bude aktivni učesnik diskusije o uvijek aktuelnoj temi postojanja.

Voja Brajović, kojemu je, kao već poznatom glumcu, ovo prva režija tim povodom je rekao:

- Inspirisan djelom Kormaka Makartija, jedino što želim ovom predstavom je da izazovem kritički odnos i svijest o tome kuda ovaj svijet ide. I naravno, prije svega, čovekoljublje, koje ima veliku moć da spriječi propast civilizacije. Po mom mišljenju, najbolji lijek za čovjeka i njegovo najjače oružje je kultura, čiji su najvažniji segmenti umjetnost i riječ.

Druga glumačka zvijezda u ovoj duodramskoj predstavi, Sergej Trifunović, zaključuje: 

Ovo je nešto s čime ćemo se svi mi sudarati do kraja života 

- U početku svega, bijaše riječ. Riječ, istovremeno najskuplja i najjeftinija stvar. Ništa se ne bagateliše tako olako kao riječ. Pokušavam da napišem nešto za program, ali mi se u lice ceri zaludnost tog čina. Da se išta smisleno da napisati, scenska postavka ovog dijela, bila bi besmislena. Ovo nije pozorišna predstava. Ovo je nešto sa čime ćemo se svi mi, sudarati do kraja života, tog voza bez konduktera, kome se početna, krajnja i usputne stanice, ne mogu znati.

Trifunović dalje kaže:

- Mislim da su to pitanja koja vas proganjaju, u najboljem slučaju bar jednom godišnje, ali onda vas “zakucaju”. Tako da mislim da će ova predstava početi u trenutku kad ljudi izađu iz sale, počet će u njihovim glavama i to je ono što je najbitnije.