Na današnji dan 1862. godine, u Maglaju je rođen Edhem Mulabdić, jedan od predstavnika prve generacije bošnjačkih književnika koji pišu na bosanskom jeziku, zajedno sa Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom, Safvet-begom Bašagićem, Osmanom Nurijem Hadžićem, i Šemsudinom Sarajlićem, zbog čega ih nazivamo začetnicima bošnjačkog književnog preporoda.

Naime, da bi se prilagodili novim društvenim tokovima, bošnjački pisci su prekinuli dotadašnju tradiciju pisanja književnih djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku i počeli pisati svoja djela na narodnom bosanskom jeziku. 

Zeleno busenje

- Prošla su vremena kad smo mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, moć i sve svoje branili mačem, danas je došlo vrijeme da to branimo naukom. Nauka nam to može očuvati, pa ako mi ne budemo valjani te se ne prihvatimo za nju, niko nam neće biti kriv ako sva ta dobra izgubimo i ona pređu u tuđe ruke, u ruke onoga koji je za vremena prihvatio nauku – napisao je Edhem Mulabdić u svom romanu „Zeleno busenje“, koji uz ovu citiranu, obiluje analizama bošnjačkog mentaliteta i savjetima koji prerastaju u svevremenske mudrosti.

Iako mnogi književni kritičari i analitičari roman „Zeleno busenje“ proglašavaju prvim bosanskohercegovačkim romanom, treba reći da je to, ipak, roman „Bez nade“ Osmana Nurija Hadžića i Ivana Milićevića (Osman-Aziz), koji je objavljen tri godine prije Mulabdićevog. Oba romana tretiraju austrougarsku temu u našoj književnosti, ali činjenica je da je za razliku od „Bez nade“ roman „Zeleno busenje“ mnogo više odmakao od dokumentarističkog u književno-umjetnički stil.

U romanu “Zeleno busenje“ Mulabdić opisuje, ne samo proces smjene vrhovne vlasti nad Bosnom, nego i dilemu običnog čovjeka, šok i borbu zbog gubitka jednog identiteta i nasilnog upoznavanja s drugim, stranim, koju je je on živio u stvarnosti, izgubivši neke od najbližih članova svoje porodice.

Amanet našem potomstvu

Mulabdićevi preci bili su imami u Kuršumliji džamiji pa su se i prezivali Kuršumlić, a prezime Mulabdić naslijedili su od imena djedovog brata - Mula Abdija. Edhemov otac Selim bio je porezni službenik, a majku Nur-hanumu su ubili pljačkaši nakon austrougarske okupacije Maglaja. U tim bitkama poginuo je Edhemov stariji brat Mehmed, a mlađi brat Đulaga ranjen.

Godine 1887., Mulabdić odlazi u Sarajevo i upisuje Učiteljsku školu, te nakon sticanja diplome prvi posao dobija 1890. u Brčkom, a 1892. biva premješten u Sarajevo na Darul-muallimin (učiteljska škola za muallime), gdje je osam godina predavao bosanski jezik, historiju i zemljopis. U to vrijeme počeo je i saradnju s Mehmed-begom Kapetanovićem, pokrenuvši politički sedmičnik „Bošnjak“ (list namijenjen Bošnjacima na bosanskom jeziku), čiji je bio glavni i odgovorni urednik od 1892. do 1894. godine. Također, bio je urednik muslimanskih kalendara „Bajraktar“ (1894) i „Mearif“ (1898/99), sekretar sarajevske Kiraethane (čitaonice), a potom pokretač (sa Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nurijem Hadžićem) muslimanskog časopisa „Behar“ (1900), koji je uređivao od 1900. do 1906. godine.

Veoma značajan Mulabdićev doprinos bošnjačkoj kulturi bio je rad u časopisima „Gajret“ i „Behar“, a zajedno s reisu-l-ulemom Džemaludin-efendijom Čauševićem, Safvet-begom Bašagićem, Huseinom Đogom Dubravićem i drugima Mulabdić je, 1927. godine, pokrenuo kulturni časopis muslimana Bosne i Hercegovine „Novi Behar“.

Porodična tragedija

Godine 1893., Mulabdić je izdao prvu knjigu, zbirku pripovijetki „Rukovjet šale“, a svoje najpoznatije djelo “Zeleno busenje” objavio je u izdanju Matice hrvatske 1898. godine. ”Nova vremena” je roman manjeg značaja, ali ipak vrijedan dokument za izučavanje tog perioda historije BiH. Zbirku novela ”Na obali Bosne” izdaje 1910. godine, upisavši se njome kao prvi bošnjački novelist.

Svjestan da samo pisanjem neće moći mnogo učiniti za svoj narod, Mulabdić se i politički aktivirao, pa je kao kandidat na listi JMO-a (Jugoslavenske muslimanske organizacije) tri puta biran u Narodnu skupštinu u Beogradu, 1923., 1925. i 1927. godine. Paralelno s politikom pokrenuo je i osnivanje Kulturno-prosvjetnog društva “Narodna uzdanica”, na čijoj je godišnjoj skupštini, 1929. godine, jednoglasno izabran za predsjednika. Od 1933. do 1945. godine “Narodna uzdanica” je izdavala kalendar čije je priloge uređivao Mulabdić. U tom periodu doživio je i veliku porodičnu tragediju, kada mu je u Bihaću umro sin jedinac Ešref.

Kraj života u siromaštvu

Pod optužbom za verbalni delikt tokom ratnih godina s NDH (Nezavisna Država Hrvatska) Mulabdić je uhapšen i pritvoren, a na slobodu pušten krajem marta 1946. godine. Kako je zapisao Alija Nametak, Mulabdić je nakon izlaska iz zatvora ostao bez ičega, bez penzije, službe i bilo kakvih prihoda. Do smrti je živio u siromaštvu, oviseći o milostinji nekolicine prijatelja, koji su mu pomagali koliko su mogli, da ne umre u potpunoj bijedi i gladi, a najviše mu je pomagao naš istaknuti historičar i još jedan velikan Hamdija Kreševljaković.

- Prema mom mišljenju, to je bio čovjek koji je na početku 20. stoljeća najviše doprinio da se muslimanska mladež počne školovati u austrijskim školama, za osnivanje društva “Gajret” i “Narodne uzdanice” u kojima je bio neumoran radnik, pisac, odgajatelj i koji je cijeli svoj radni vijek koristio za podizanje naše kulture – pisao je Nametak o Mulabdiću s velikim poštovanjem.

Edhem Mulabdić umro je u Sarajevu 29. januara 1954. godine. Vijest o njegovoj smrti objavilo je samo „Oslobođenje“, i to 5. februara.

Ime ovog velikana danas nose četiri osnovne i jedna srednja škola u BiH, te ulice u Tuzli, Bihaću, Sarajevu, Brčkom i Tešnju. U Edhemovom rodnom Maglaju svake godine u januaru održava se tradicionalna manifestacija “Mulabdićevi dani kulture”, posvećena imenu i djelu ovog značajnog književnika, prosvjetnog, kulturnog i društvenog prosvjetitelja Bosne i Hercegovine.

Iz džamije svak mora otići ganut

Znajući moć javno izgovorene riječi, Mulabdić je savjetovao imamima da njihove hutbe budu kvalitetne, poučne i korisne narodu.

- Da je što više prilike da se narod pouči, u čemu je nauk, da se osvijesti, da se dozove k sebi. Stoga je ta pouka od velike neprocjenjive zamašitosti po narod, po njegov intelektualni, etični, narodni i religiozni razvitak… Dobar vaz može učiniti više nego iko u pogledu razvoja narodnog. Vaiz se obraća svim uzrastima, djeci, ali i zrelim osobama. Naprotiv, slab vaiz može štetno da djeluje na svoju okolinu, a onda uvidi da je kriv, kriv je da se izreći ne može. Nije svejedno kazivati vaz samo da se kaže, kad se već troši u to vrijeme i trud, a sami je predmet vaza tako uzvišen, iz džamije svak mora otići ganut i dirnut slatkom riječi vaizovom.