Nagrađivani književnik Damir Karakaš (55) ima mnogo toga reći, a to radi bez dlake na jeziku. Možda ga je to koštalo i mirnog života i oduzelo mu mogućnost povratka u rodnu Liku, tačnije selo kod Brinja u Hrvatskoj, jer je tamo odavno nepoželjan. A samo zato jer govori ono što misli, ne obazirući se na to kome se to sviđa.

Život žabe

Osvojio je Karakaš i nagradu „Meša Selimović“ prošle godine za roman „Okretište“, koji je, ustvari, ogoljenje duše i stavljanje na papir najveće životne traume. Kroz alter ego govorio je o traumatičnom iskustvu i njegovim posljedicama. Naime, Karakaš je prije nekoliko godina fizički napadnut na tramvajskoj okretnici u Zagrebu, ispred zgrade u kojoj živi, nakon čega se u bolnici borio za život. A nedavno je prema tom romanu izvedena istoimena predstava u Hrvatskom narodom kazalištu Split u režiji Dine Mustafića.

Intervju smo i počeli tom temom, ali je Karakaš govorio i o svojoj traumi, činjenici da su mu pojedini članovi porodice bili ustaše, rodnom kraju, dodijeljenim lošim epitetima, knjigama...

- Dopala mi se predstava. Ona, kao i roman, govori o stajanju na barikadama, a kad stojiš na barikadama, više ne vidiš čovjeka, nego metu, zato je trebalo naći načina kako prebroditi te barikade. Dakle, ključna prepreka bila je osveta. Ima jedan dokumentarac u Crnoj Gori, a to je sličan mentalitet – Lika i Crna Gora – kada su ondje sedamdesetih godina čovjeku ubili sina, a on se nije želio osvetiti, no nakon nekoliko godina to je ipak učinio. I kad ga je sudija pitao otkud mu oružje, on je rekao: „Druže sudija, pa tko god mi je u ove dvije godine došao u goste, donio mi je komad oružja, imao sam cijeli arsenal da bih mogao manju vojsku naoružati.“ Tako je nekako i meni bilo u snu, gdje mi, a još se to ponekad dogodi, dolaze u snove djedovi, pradjedovi, traže od mene da bude oko za oko, zub za zub, a djed traži da ubijam žabe i vježbam na njima, pa da čekam kada će me Bog navući na svoje ruke kao rukavice, da učinim, kako on misli, ono što se u takvim situacijama mora učiniti. Daje mi svoju pušku, spominje mi, ako to ne učinim, da će mi cijeli život konobar donositi piće na pod da pijem kao žaba, a ne čovjek, pa da se odlučim hoću li živjeti život žabe ili čovjeka - kazao je Karakaš za „Avaz“.

Koliko je teško za autora kada se njegov rad prilagođava, u ovom slučaju, teatru? Posebno ako uzmemo u obzir tematiku „Okretišta“.

- Pa, sve je ovdje bilo uistinu teško raditi. Dramatizaciju je radio Darko Lukić, to je jedan od pravih majstora svoga posla, no morao sam dopisati još neke stvari potrebne za predstavu kojih nema u romanu, pa sam se ponovno vraćao u tu traumu. Nije mi bilo lako ni gledati predstavu. Puno sam, otkako se sve ovo zbilo, razmišljao o ovome romanu, predstavi, razgovarao dosta sa svojom ženom koja je sa mnom prolazila kroz svu tu kalvariju i dobro razumije književnost, kazalište i sada, nakon svega, siguran sam da ovaj roman ne bi mogao biti nikako drukčije napisan, jer to više nije samo roman i predstava o meni, mojoj familiji i mom iskustvu, iako sam ga posvetio svojim trima kćerima. Splitska publika je ovacijama ispratila predstavu, kritike su bile dobre, nadam se da ćemo je uskoro vidjeti i u Sarajevu.

Koliko je Dino Mustafić „težak“ za saradnju?

- Dino je super. Imali smo pomalo kaotično stanje u Splitu, tamo su se dešavala neka preslagivanja, odlazio tadašnji intendant, dolazio novi, nije bilo tehničkog direktora ni financijskog, a predstava je tehnički zahtjevna, tu treba puno živaca i, samo zahvaljujući Dinovom iskustvu i mirnoći, uspjeli smo na pravi način posložiti predstavu. Treba svakako spomenuti glumce. Malo koje kazalište u regiji ima takve glumce.

Ožiljci po tijelu

Prošle godine dobili ste nagradu „Meša Selimović“ u BiH. Koliko Vam to znači?

- Iako sam u životu dobio dosta književnih nagrada, gotovo sve važne u Hrvatskoj, nedavno i uglednu talijansku Premio ITAS, ova mi je jedna od najvažnijih. Meša Selimović mi je bio formativno važan pisac, njegovi savjeti bili su mi vrlo bitni i za pisanje "Okretišta", jer tko zna bolje pisati o traumama od njega?

„Okretište“ je vrlo intiman roman u kojem ste iznijeli sve ono što ste, nažalost, preživjeli. Koliko Vas danas boli sve to?

- Znate kakve mi, Ličani, imamo uloge u partizanskim filmovima; jurišamo na bunker, pogodi nas metak, padnemo, dižemo se, opet nas pogodi metak, opet padnemo, dižemo se i ipak ubacimo bombu u bunker. Ali i prije sam preživio puno toga, i ovo sam preživio zbog iskustva, prošao sam rat, one prve čuke, puno burnih godina proveo sam po Parizu, imao sam i prije gadnih ožiljaka po tijelu. Kako mi je rekao jedan vojnik u Bihaću: „Imam, bolan, rupa po tijelu da bi se po meni mogao bilijar igrati.“ Sve je to pomoglo da ozdravim, jer u tome kaosu i košmaru moraš prije svega imati jaku psihu.

Takva vrsta traume ostaje u nama. Kako se Vi poslije toliko vremena nosite sa svojom?

- Moram biti iskren i priznati da mi je uvijek bila odbojna ta nekakva priča o književnosti kao terapiji, ali ne znam kako bih sve ovo prebrodio da nije bilo književnosti, pa sad vjerujem u literaturu koja je neophodna i koja može pomoći. Ali, što se tiče te nesreće, to može biti i vrlo inspirativno. Jer nesreća je bogatija od sreće – sreća je sama sebi cilj, a nesreća treba da se pretvori u nešto drugo, u neku knjigu, film, kazališnu predstavu. Osim toga, u “Odiseji” se kaže da su bogovi ljudima dali nesreću da bi imali što opjevati.

Teško je povjerovati u 21. stoljeću da je jedan čovjek nepoželjan u jednom dijelu zemlje koja je dio Evropske unije, kao što je Vaš slučaj s Likom…

- Više od 20 godina imam zbog literature problema s rodnim krajem, od svih tih gluposti bi i robot dobio čir na želucu. Pet godina nisam zbog prijetnji bio u Brinju, a, naravno, nitko od tih ljudi nije ni pročitao roman niti čita moje knjige. Ali ima tamo i ljudi koji me podržavaju i vole.

Vrijeđaju li Vas još epiteti koje Vam dodjeljuju već neko vrijeme ili se čovjek i na to navikne?

- Ne da nisam nenavikao, već sam na njih navikao kao magarac na batine, i kad bih vam pričao što sam sve ove godine prolazio, trebalo bi nam 500 stranica. Iz svega toga proizlazi da me nikada u 20 godina nijedna knjižnica u Lici nije pozvala na književnu večer, kao da ne postojim, iako me stalno zovu iz raznih mjesta da ne mogu stići, bez obzira na odlične honorare koje mi nude, a gostovao sam u Kairu, Pekingu, Parizu, Berlinu, Beču, Lisabonu...

Normalni genij

Ko je Vaš najdraži pisac i koju biste knjigu u tom smislu izdvojili?

- Nemam najdražeg pisca ni najdražu knjigu. Ali volim Kiša, Mešu, Kafku, koji ne oponaša nikoga, i kao da je intenzivno priključen na snove, pa Tolstoja, za kojeg kažu da je jedini normalni genij na svijetu. Ima ih još, a kad sam bio mali, u selu je bio drveni WC, unutra je jedan susjed ostavljao knjige umjesto toalet-papira, pa sam mu ih krao. Tako sam s deset godina, čuvajući po šumi stoku, pročitao mnoge ruske i francuske klasike. Tako da je taj WC moja prva biblioteka. U šali volim reći, a tu ima i istine, kako sam pročitao i najkraće izdanje Ane Karenjine, imala je svega desetak strana.

Radite li na nečemu novom? Ako radite, o čemu govori?

- Pa, evo, počelo je snimanje filma po mojem nagrađenom romanu „Proslava“, redatelj je Bruno Anković, a “Proslava” je bila i među devet od stotinjak prijavljenih europskih projekata koji su došli u Varšavu, tamo je na scenariju pomagao i oskarovac Pavel Pavlikovski. Što se literature tiče, uvijek kažem, ponajprije sebi, da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao i to je ono što me u književnosti tjera naprijed, a kad osjetim da to nisam, bacit ću koplje u trnje, neću više pisati, ionako više volim čitati. Uskoro ću objaviti novi roman, zove se „Potop“, to je roman o mladosti, ljubavi, traganju za snovima. A ne volim uhodane prozne oblike, nekakve trendovske teme, modu u književnosti, a, kad pišem, često zalet uzimam iz Like, a odakle ću, ona je kao topos važan formativni okvir moga rada i identiteta. Kad smo već kod mog pisanja, zanimljiva je anegdota kada su Miodraga Bulatovića pitali kakav mu je jedan vrlo popularan pisac na prostoru bivše Jugoslavije, on je rekao: "Kad otvoriš ormar i vidiš etiketu gdje piše sto posto pamuk, to je Ivo Andrić, kad vidiš košulju na kojoj je sto posto sintetika, to je taj pisac." Ovdje mi je Bulatović nabacio loptu za volej, pa za sebe mogu reći: kad vidite da na etiketi košulje piše čista lička vuna, to je moja književnost.

Uzmeš plajvaz i hartiju pa mrčiš

- Preveden sam na desetak jezika, imam i prvi prijevod s hrvatske književnosti na arapski jezik, bio sam gost u Kairu, Aleksandriji, ali nikako da objavim knjigu na engleskom govornom području, što nije ni čudno, u Engleskoj na prijevode otpada 3 posto, od toga 45 posto na njemačku, francusku i španjolsku književnost. Tako da mi je drago da sam nedavno za „Proslavu“ potpisao ugovor s američkim izdavačem iz San Franciska, a za „Proslavu“ i „Blue Moon“ potpisao sam ugovor s engleskim izdavačem iz Londona. Danas su u književnosti neka čudna vremena, puno ljudi piše, to je najjeftinije, za sviranje treba instrument, za slikanje kist, boje, štafelaj, ovako uzmeš plajvaz i hartiju pa mrčiš, a toliko puno ljudi pišu da nemaju vremena ni svoje pročitati - kazao je Karakaš.

Samo „Bijelo dugme“ imalo veću turneju

Kako ocjenjujete načitanost mlađih generacija?

- Kupuju se knjige, ja imam vjernu publiku na prostoru bivše Jugoslavije, nisam komercijalan autor, i kada prodam pet hiljada, ja sam zadovoljan. Evo sad su u Zagrebu objavili podatak da sam za prošlu godinu jedan od najčitanijih autora u knjižnicama. Imao sam nedavno i književnu turneju, u šali volim reći da je samo „Bijelo dugme“ imalo veću turneju, dakle bio sam u Ljubljani, Zagrebu, Splitu, Šibeniku, Tuzli, Sarajevu, Banjoj Luci, Novom Sadu, Beogradu, Skopju, Vranju, Užicama, Podgorici, Koprivnici, Baru, Tivtu, Bijelom Polju, ne mogu se više sjetiti... I bilo je puno publike. A ne znam da tako puno skidaju s interneta, najvažnije je da čitaju, da im se, kao većini ljudi danas, u očima ne vidi svaka nepročitana knjiga.

Iz šupljeg u prazno

Pitam Vas kao građanina Hrvatske, šta mislite o izjavama predsjednika svoje zemlje, koji često napada i vrijeđa građane BiH?

- Nemam pojma što je rekao niti uopće pratim šta on govori, imam u životu pametnijeg posla. Ja, recimo, nikad ne bih bio predsjednik Hrvatske, evo da mi sutra ponude, nemam vremena da se u životu bavim prebacivanjem iz šupljeg u prazno. Ja stvaram literaturu, to je puno važnije od funkcije hrvatskog predsjednika kojemu je jedini cilj, a to je zapravo cilj svake politike, kako se održati na vlasti. Ne bježim od komentiranja politike, ali ne volim davati na važnosti populističkim smicalicama. Trebalo bi i neke odrasle, kao što i svoju djecu učim, odgajati da razmišljaju van nacionalističkih okvira. Da skrenem kurs opet na književnost, moja prva knjiga zove se „Bosanci su dobri ljudi“. Za vrijeme rata ušao sam fotoaparatom u jedan ambar, iz bačve su izvirila dvojica romskih dječaka, mislili su od straha da je to neko oružje pa je jedan od njih, da me za*ebe, digao dva prsta, a drugi tri. Tako je nastala i naslovnica knjige. Inače, to mi je prva knjiga, nije nešto posebno, najbolja je ta naslovnica.

Sami sebi jame kopali

Otvoreno govorite o tome da su članovi Vaše porodice u Drugom svjetskom ratu bili ustaše. Šta Vama to predstavlja nakon toliko godina?

- Što se tiče politike, kad čujem tu riječ, kao da sam ugazio u govno. Osim toga, ponovit ću riječi Ive Andrića: „Kad god sam i gdje god sam nailazio na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili pretjeranu osjetljivost na ličnu čast i dostojanstvo, uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidnu sebičnost.“ A što se tiče ustaša, u mome selu u Drugom svjetskom ratu svi su bili ustaše, i jedan Karakaš koji je otišao u partizane te mu se otac stoga od sramote objesio na sjeniku. Na malo širem području od moga sela bio je još jedan partizan, ali loše se proveo, izdala ga je djevojka, uhvatili ga Talijani i ustaše, gadno mučili i strijeljali. Bila je tu i jedna žena, narodni heroj Ljubica Gerovac, nju su, također, uhvatile ustaše iz moga kraja, pa je ubijena. Iz susjednog sela Prozora je i Jure Francetić, komandant Crne legije, o kojem sam još kao dječak slušao razne stvari, kako bi u borbi, dok meci fijuču oko glave, sjedio ispod drveta i svirao gitaru. Kad je završio rat, mnogi iz moga kraja odvedeni su u koloni, oni su hodali i pjevali, kasnije kopali sami sebi jame i bili strijeljani. Pokušavam naći pravi rakurs da bih proniknuo u sve te strašne stvari.