Slavni umjetnik Braco Dimitrijević (70) ovih dana boravi u Sarajevu. Iz Pariza, gdje inače živi, sve češće dolazi u rodni grad, gdje, kako ističe, uživa u svakom trenutku.

Iako nije lako ukrasti dragocjeno vrijeme umjetnika, uspjeli smo dogovoriti ekskluzivni intervju za „Dnevni avaz“, u kojem je, između ostalog, govorio o izložbi „Profesori i učenici naši umjetnici“, koju su organizirali Muzej umjetnosti i Srednja škola primijenjenih umjetnosti u Brusa bezistanu. Na ovoj izložbi našli su se i radovi njegovog oca Voje Dimitrijevića, jednog od najznačajnijih bh. umjetnika 20. stoljeća.

Buntovni ljudi

- U Sarajevo nisam došao poslom, ne treba mi baš  neki povod da bih došao u rodni grad. Kad sam tu, idem po pozorištima, jer jako volim pratiti kulturne događaje. Posljednji put sam bio u vrijeme održavanja MESS-a. Drago mi je da sam na Dan državnosti bio u svojoj zemlji - govori nam Dimitrijević.

Jeste li posjetili izložbu „Profesori i učenici naši umjetnici“?

- Nisam još, ali svakako ću otići. Nisam čak ni znao da je postavljena. Mislim da se danas nalazimo u jednom revizionističkom periodu historije u vezi svega, pa tako i određenih mjesta, zapravo gradova. Opet, Sarajevo se trudi dati svojim umjetnicima pozicije koje zaslužuju. Dobro je da se neko sjetio nešto takvo napraviti, jer moj otac je bio i osnivač Srednje škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Nekad postoje netačnosti oko toga ko je bio osnivač škole. Možda bi bilo dobro da se postavi ploča ispred škole da bi se znalo da ju je osnovao moj otac i da je bio prvi direktor. Škola je imala univerzitetski program, dva strana jezika i puno toga se još može ispričati... I tad se zvala Viša škola primijenjenih umjetnosti.

Ne govorite tako često o svom ocu.

- Ističem da sam od njega najviše naučio, samim tim što je njegova pedagogija stvarala predodžbu da je umjetnost proces, a ne neki kanoni zaleđeni u vremenu. Dakle, to je neprocjenjivo blago koje sam dobio od njega, a zatim i mnogi bh. umjetnici. Znam imena koja su kasnije, u drugoj generaciji najviše zadužila BiH, među kojima su Mehmed Zaimović ili Nedžad Ibrišimović, koji je bio uspješan slikar, ali još značajniji pisac. Uz Mešu Selimovića, po mom mišljenju, on je napisao najbolje knjige u našoj zemlji. Oni su bili buntovni ljudi i na svakom drugom nastavničkom vijeću bili su pred izbacivanje, a moj otac ih je vraćao, govoreći da je bunt dio njihovog stvaralačkog svjetonazora.

Jeste li Vi drugačiji od oca?

- Ja sam upravo drugačiji zato što je on želio da tako bude. Smatrao je da svaka druga generacija treba biti svoja i drugačija. On me nikad nije instruirao, jer je smatrao da je najgore umjetnika instruirati. Umjetnici se rode ili ne, ali vam profesor, ili neko blizak kao što je on meni bio, pospješi proces razmišljanja o umjetnosti. Naučio me da umjetnost nije nešto statično i da je to dio procesa spoznaje svijeta i da umjetnost svake generacije mora i treba biti drugačija.

Jednom prilikom ste kazali da Vam je rekao da nađete boju svog čovjeka.

- Da, apsolutno. To mi je rekao kada sam imao četiri-pet godina, jer sam imao problem naći boju kože prilikom rada nekog portreta. Ali to su neke stvari koje ostanu i te njegove riječi su metafora, a značile su da je svaki čovjek poseban i da ima pravo na svoju individualnost. Ustvari, ta rečenica puno govori meni i dan-danas.

Različiti periodi

Ciklus Vaših radova „Slučajni prolaznik“ jedan je od najpoznatijih.

- To je metafora za neotkriveni, kreativni potencijal koji nosi svaki čovjek, a za mene u ovom slučaju to je „Slučajni prolaznik“. Recimo, u historiji je bilo dosta takvih primjeraka, poput Kafke, Tesle... I to su uglavnom ljudi koji su post mortem priznati. Oni su bili nosioci velikih ideja, a za ljude su bili slučajni prolaznici, tako da je to ukazivanje na neotkriveni potencijal. Uvijek kažem da je svaki prolaznik moj alter ego i nadopuna za moje neznanje, jer svako od nas je poseban da nosi neke svoje istine i vizije.

Kad ste objašnjavali periode, naveli ste da postoje oni koji se nazivaju periodi umjetnosti i drugi, kojima ste dali naziv „kič“. Koji je aktuelan?

- Ovo doba zovem doba sipe. Dakle, ono kad se ispusti crnilo i tad u tom fluidu treba pronaći zrake svjetlosti koje su rijetke. Ti periodi su ciklični, isto kao i ovi progresivni. Ja kao mlad čovjek koji je rastao u prosperitetnom vremenu u Bosni, koja je proizvodila avione koji su išli 1.000 kilometara na sat, nisam nikad vjerovao da ćemo živjeti u ovakvim vremenima. Međutim, predstave i izložbe koje gledam i posjećujem ukazuju na to da su ta vremena polako iza nas i da postoji generacija novog senzibiliteta koja će neminovno donijeti svoje vrijednosti.

Svjetska ideja Dine Mustafića

- Bio sam u Vijećnici prilikom održavanja umjetničkog programa “Budućnost memorije“ povodom 75 godina ZAVNOBiH-a. Moram reći da je to bila izuzetno dobra umjetnička manifestacija i bilo bi potpuno neprirodno da nije tako. Dino Mustafić je vrlo talentiran reditelj i njegova ideja je zaista bila svjetska. Vrlo je lijepo da se uz takvu zamisao pokaže i adekvatna umjetnost, zato sve to možemo nazvati spektaklom, koji je u neku ruku i pokazatelj savršenosti naših glumaca i umjetnika generalno. Često dobivam pozive za slične manifestacije i rado se odazovem. Zato mi je drago da je ovaj događaj bio vrlo dinamičan - kaže Dimitrijević.

Život je jači od pravila

- Postoje tendencije da se sredine zatvaraju. U realnom životu sve se odvija po principu ili simbolički prikazano kao olimpijski krugovi koji se preklapaju tako da se izolacija može jedino silom uspostaviti. Ali to je svakako neprirodan put tako da uvijek postoji neko ko se preko plota zagleda ili zaljubi. Ipak, život je puno jači od svih ti regula koje su zapravo neprirodne - govori Dimitrijević.