Lordan Zafranović, veliki filmski reditelj, posvetio je svoj život i rad ukazivanju na probleme u društvu, posebno na nacionalizam. Njegovi filmovi “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”, “Večernja zvona“ odavno su stekli kultni status.

Iako je 11. februara napunio 74. godine, ovaj reditelj, koji je rođen u Hrvatskoj, a danas putuje sa pasošem Češke, ne staje, a njegov rođendan bio nam je i povod za razgovor.

Velika želja

U ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” Zafranović je iz svog doma u Pragu, gdje živi već dugi niz godina, govorio o neostvarenim željama, svojim ostvarenjima, glumcima s kojima je sarađivao, ali se osvrnuo i na trenutna dešavanja u regionu.

- S nekoliko prijatelja i porodicom otišao sam na dva dobra ručka. I to je to. Ne slavim rođendane zato što te godine nisu bitne, kako je rekao Arsen Dedić, u ovim godinama počinje odjavna špica. Tako da moramo vrlo brzo rješavati zadatke koji su pred nama pa nemamo vremena za jubileje niti vraćanja u prošlost. Idemo dalje – govori Zafranović.

 Imate li neostvarenih želja?

- To su uglavnom filmovi koje nisam snimio, a na čiju pripremu sam potrošio dosta energije. Zbog nemogućnosti finansiranja, oni su pali. To su kao pali anđeli, kao zvijezde koje su sijale neko vrijeme pa su se ugasile. Jedino što žalim, to su ti projekti koje nisam uspio realizirati u vrijeme kad je to trebalo. Oni bi u to vrijeme bili nešto što bi kod gledalaca moglo da izazove razmišljanje.

 Govorili ste da biste voljeli snimiti film “Sarajevska princeza” prema istoimenoj knjizi Ediba Jaganjca. Šta je s tim projektom?

- To je vrlo interesantan put. Dogovorili smo se da ćemo o tome napraviti film. No, kako je to dosta zahtjevan i skup projekt, mislili smo da se knjiga prvo treba prevesti na engleski kako bismo zainteresirali strane producente. Taj prijevod do danas još traje. Edo nije bio zadovoljan sa prvim, a zatim ni s drugim prijevodom. Onda ćemo početi sa mojim producentima u Pragu da zatvaramo tu konstrukciju. Da se nađu sredstva za scenarij, a onda, naravno, da se to u koprodukciji isfinansira. To je moja velika želja, ta knjiga je izuzetan materijal za antiratni film.

 Je li teško uspjeti u drugoj, “tuđoj” državi?

- Kako sam emigrirao prvo u Francusku, zatim u Austriju, a onda u Češku, vrlo je teško u konkurenciji domaćih autora nametnuti temu s Balkana, jer oni imaju svoje teme. Prije dvije godine sam prihvatio državljanstvo koje su mi ponudili, dobio sam šansu da, kao njihov reditelj, mogu raditi teme koje nisu samo njihove. To je vrlo težak put i trebate imati dodatnu energiju da Evropi i svijetu kažete ono što hoćete iz svog kraja.

 Mnogo ste nagrada osvojili. Koliko one znače na početku, a koliko danas?

- Sasvim sigurno da je to u početku bio strašan stimulans. Moram spomenuti Sarajevo 1962. godine. Došli smo tada iz Splita, bio je Festival amaterskog filma, gdje su došli autori iz Beograda, Skoplja, Zagreba, Ljubljane i, naravno, domaćini iz Sarajeva. Tu su bili Žika Pavlović, Dušan Makavejev, Želimir Žilnik Petrović... Svi oni koji su obilježili kinematografiju sedamdesetih i osamdesetih godina. Jaka zima bila je u Sarajevu, mislim da je bilo oko -15 stepeni. Na tom festivalu dobio sam svoju prvu nagradu za prvi film koji se zvao “Nedjelja”. Ta je nagrada pokrenula dilemu da li da se bavim filmom ili slikarstvom. Upravo je ta sarajevska nagrada bila za mene najznačajnija od svih onih koje sam poslije dobio.

 Određeni strahovi

 Zovu Vas kontroverznim rediteljem.

- Vjerovatno nikad neću znati zašto je to tako. Kad se kritičari ne mogu dogovoriti oko nekog filma koji promatraju sasvim ideološki, bar kod mene je to bio slučaj, dijelili su se na “za” i “protiv”, a onda se to zove kontroverzno. A nemaju pojma da bi se ti filmovi trebali ocjenjivati po svom kvalitetu, a ne po ideološkoj poruci, zbog toga što je ona sačinjena zauvijek i nema vremensku dimenziju, vječna je.

Prema tome, nema te ideologije koja bi mogla ocijeniti bilo koji film. Oni te, da bi nas svrstavali u neke pretince, okarakteriziraju kao kontroverznog. To su filmovi koji su istiniti, koji su uspostavili dosta veliku i široku komunikaciju sa publikom u cijelom svijetu. Prema tome, nemu tu nikakve kontroverze.

Kroz svoja ostvarenja upozoravali ste na mnoge probleme u društvu. Mislite li da se Vaš glas čuo?

- Ne znam. Nekako pokušavam ponavljati jedno te isto zato što mi se čini da se mora ponavljati. Pokušao sam preko filma iskazati određene strahove od mogućih sukoba i groznih ratova koji su se desili. Sve je to proizvelo želju da idem do kraja. Posebno sada, u ovim godinama, nema više kompromisa, mada ga nikad nisam ni imao. Ratovi su zlo, ideologije onih koji vode ratove su zlo i to treba prestati. No, narod je takav kakav je i on je na neki način sudionik čitavog tog zla. Da nije tako, ne bi birali tipove koji su ih u to uveli. Moje je da progovorim preko filma i da pokušam da kriknem protiv zla i agresivnog nacionalizma koji je doveo i stalno će dovoditi narode do samouništenja. To nije ništa drugo nego uništenje vlastitog naroda, u čije ime se vodi ta politika. Prema tome, dok sam živ, od mene ćete slušati samo krikove protiv.

Pratite li dešavanja u regionu?

- Pratim, ali mislim da je neminovno, s obzirom na zajednički jezik, poslije ogromne tragedije koja je bila devedesetih godina, da se uspostavljaju bolji odnosi. Treba proći određeno vrijeme, ali zaista mislim da će zajednički jezik ipak to riješiti. Kroz filmove je to možda najbrže, jer su koprodukcije dosta bitne. Skoro da nema nijednog filma koji se ne radi u koprodukcijama svih republika bivše Jugoslavije.

Radnička klasa

Kako je bilo nekada živjeti, a kako je danas?

- Teško je s ovog aspekta pričati. To je bilo drugačije vrijeme i u tehničkom smislu i u svemu. Ovih 25 godina od Jugoslavije, desio se digitalni bum, nešto što nismo ni pretpostavili. No, onda je za radničku klasu bilo idealno. Radilo se, zarađivalo, stvarale su se porodice, kupovalo se, putovalo, granice su bile otvorene za crveni pasoš koji je bio svugdje prolazan. To je bilo sretno vrijeme. Gradila se moderna država koja do danas drži temelje svih tih republika koje su nastale nakon raspada Jugoslavije. Sistem samoupravljanja došao je prerano, ali je u svojoj osnovi imao nešto humano. Danas radnička klasa nije ništa drugo nego roblje koje radi samo da bi isplatilo najminimalnije uvjete za život. A bunt će biti jak.

Kako provodite slobodno vrijeme?

- Nemam slobodnog vremena. Radim na tri ili četiri projekta, onda lutam od jednog do drugog producenta da vidim dokle su. Imam još neke obaveze u društvu “Lastavica”. Inače, moram, kao otac, biti tu i praviti određene kompromise. O porodici moraš voditi računa. Djeca su još mala tako da pomažem koliko mogu.

Mnogo prijatelja u Sarajevu

Možemo li Vas uskoro očekivati u Sarajevu?

- Sasvim sigurno. Imam tu mnogo prijatelja. Možda će se praviti neka moja velika retrospektiva u Sarajevu, vidjet ćemo još kada bude došlo vrijeme za to.

Grad koji živi i živjet će uvijek

- Bio je još jedan scenarij “Miss Sarajevo”. To je stvarni događaj u Sarajevu za vrijeme bombardiranja i opsade grada. U jednom od podruma birala se Miss Sarajeva. To je bila kontra ovima što su s brda napadali, da se pokaže da Sarajevo živi i da će živjeti uvijek. To je jedan izvanredan scenarij, koji sam pokušao isfinansirati, ali jednostavno, nije išlo. Imali bismo pregled dramskog užasa koji se dešavao i promjene života preko noći te čitav niz manifestacija tog rata iznutra. Lako je sve što se dešavalo s oružjem, ali ono što se dešavalo unutar ljudi, to je mene zanimalo. To je jedan od projekata koje nisam realizirao iako sam to strastveno želio – ističe Zafranović.

U vučijoj jami

- Put do filma je sam po sebi interesantan. Taj svakodnevni napor. On je glavni pokretač stvaranja. Kasnije, kad to bude gotovo, vi to prepuštate gledaocima. Odlazi kao dijete koje napušta porodicu. I film ima svoj put s kojim vi nemate ništa. Mi živimo od filma. Nemamo plaću, svako odbijanje dovodi u pitanje egzistenciju. To nisu jednostavne stvari, ostati čitav i svoj do kraja u vučijoj jami gdje se daju skromne pare. Tu najgore prođe onaj koji je drugačiji, ko ne pristaje na kompromise.