Već neko vrijeme svjedočimo dobro uhodanoj politici predsjednika RS Milorada Dodika i njegove stranke, gdje on diže tenzije do iznemoglosti, „lupi“ nekoliko teških i nerealnih izjava i onda, kada bude „stani-pani“, on se povlači, jer je svjestan da takve iracionalnosti niko neće podržati.
Ipak, najgori njegov neprijatelj je vrijeme u kojem živimo, era interneta, pa je vrlo lako provjerljivo šta je ranije rekao.
Referendumi su već postali „izlizani“, pa o njima više i ne priča, jer „jahanje“ po istoj temi godinama, bez realizacije, nije produktivno.
Posljednja tema kojoj svjedočimo posljednjih nekoliko mjeseci je „mirno razdruživanje“, što bi otprilike značilo, samo drugačije „upakovano“, secesiju.
Naravno, Dejtonski mirovni sporazum ne ostavlja nikakvu mogućnost za takvo nešto i to je izvodivo isključivo uz promjenu Ustava BiH, za koju treba dvotrećinska većina, odnosno podrška i Bošnjaka i Hrvata i opozicije u Parlamentarnoj skupštini BiH. Takvo nešto nije realno ni u kakvim okolnostima.
Naslušali smo se raznoraznih Dodikovih opcija, od toga da će proglasiti odmah secesiju ukoliko se entitetu oduzme imovina, koja po Ustavu i ne pripada entitetima, do toga da će on predložiti Federaciji BiH „mirno razdruživanje“, kao da je BiH konfederacija dva entiteta, što opet nema veze s realnošću.
Suludi dokument o „mirnom razdruživanju“ je već gotov, no Dodik se u posljednjem momentu odlučuje za reteriranje, odnosno otkazuje sjednicu koja je trebala biti održana u utorak. Pokušali su zvaničnici uvjeriti da se ona nije ni trebala tada održati, što nije istina, jer je bila najavljena po završetku redovne sjednice.
Koliko god da Dodik u svojim javnim nastupima vrijeđa predstavnike međunarodne zajednice iz zapadnih zemalja, dojam koji se stječe je da mu je do njihovih mišljenja i upozorenja ipak stalo. Možda nije realnost dobra i prijateljska saradnja s njima, ali jezik novca u ovako siromašnoj zemlji igra veliku ulogu. Recimo, prva tranša iz Plana rasta Evropske unije, u devetocifrenom iznosu, dovoljan je motiv.
