Možete li zamisliti dan kada doživimo da se zatvore vrata i stave katanci na pozorište?! Sjećate li se one sramote kada se to desilo sa Zemaljskim muzejom Bosne i Hercegovine? Jer nije bilo para za njih, nije bilo podrške, nije bilo dovoljno ljubavi...

Je li građanima ove države jasno da kulturni radnici daju maksimume od sebe ne bi li neki nivo održali? Je li nam isto tako jasno da oni to ne bi trebali raditi? U normalnoj državi svakako da ne bi. No, opet je tu ona činjenica da živimo u Bosni i Hercegovini – apsurdistanu. Vlasti se ne brinu o tome, kao što se plaho ne brinu ni o drugim sferama. A trebale bi. Zato su, valjda, te silne pozicije na općinskim, kantonalnim, federalnom i državnom nivou tu.

Godinama se govori, apelira, traži, haman pa moli da se više ulaže u kulturu i naše kulturne institucije. Ali slabo od toga šta urodi plodom.

Kako je glumac Ermin Sijamija rekao za „Avaz“, ako je kultura stvar identiteta jedne države, želimo li mi uopće taj identitet, koliko se uopće ta država bavi identitetom?!

E, tu se sve naše političke elite slažu – u (ne)kulturi. Zamislite koliko bi i ovako odlične predstave, naprimjer, Narodnog pozorišta Sarajevo bile još bolje uz odgovarajuću podršku. To su ljudi koji svojom kreativnošću i imaginacijom nadomješćuju nedostatak novca.

I hvala im na tome, oni su na braniku odbrane identiteta ove države. Jer da su pustili da oni na vlasti odlučuju, već bi do sada bili katanci na vratima. A to kako preživljavaju, samo oni znaju.