Republika Srpska je od svog samoproglašenja entitet koji se temelji na ekstremnom srpskom nacionalizmu i netoleranciji prema drugačijima.
Nešto pozitivniji procesi koji su započeti početkom dvijehiljaditih anulirani su Dodikovim politikama posljednjih 10-15 godina koje su ovaj entitet učinile mjestom s vjerovatno najekstremnijom desničarskom vlašću na evropskom kontinentu. Šovinističke izjave i uvrede u Dodikovom vokabularu su svakodnevica, od negiranja genocida, preko njegovog psovanja, nazivanja Bošnjaka muslimanima, izjava da „hodža arlauče“, da su „muslimani genetski konvertiti“ i tako unedogled.
Dodikov huškački i otrovan jezik prati i armija dodikića oko njega, poput državnih ministara koji Badnjak dočekuju pjevanjem četničkih pjesama, ili direktora javnih preduzeća koji prijete da će Sarajevu zavrnuti plin.
Stoga ne treba čuditi što se u entitetu, u kojem vlast daje takav primjer i obrazac ponašanja, Božić širom istočne Bosne dočekuje uz puštanje četničkih pjesama kroz povratnička naselja, nacionalistička orgijanja i povike „ustajte, balije“. Tako se praznik koji bi trebao biti simbol mira, praštanja i zajedništva od ljudskih nitkova upražnjava kao praznik mržnje i zle krvi, što čovjeka ne čini hrišćaninom, nego njegovom suštom suprotnošću.
Čudo je samo da već ne padaju mrtve glave. No, najtragičnija stvar u svemu je da je ovakvo ponašanje normalizirano. Opozicija u RS se ne buni, poslovično oprezna, da joj ne lijepe etikete „izdajnika“. Ni stranke iz Sarajeva ne reagiraju pretjerano, zabavljene međusobnim sukobljavanjima i tenderisanjima. Ne reagiraju ni ljudskopravaška udruženja ni aktivisti, jer oni su zabavljeni pronalaskom primjera džender nesenzitivnog jezika u medijima.
Na kraju krajeva, ne reagira ni običan narod, njemu su bliži rijeka Jordan i problemi koji se oko nje dešavaju nego rijeka Drina.
Malobrojni Bošnjaci u RS tako ponovo ostaju na cjedilu, kao i 1992. Narod koji ne nauči ništa iz svoje historije osuđen je da sve ponovi.
