Trebam li se plašiti zbog toga što sam žensko? Trebam li preispitivati mamine i tatine lekcije da se moram naučiti boriti za sebe stavom, postupcima, riječima, nikako ne fizički?

Moraš, govorili su, jer ćeš porasti, imati svoj život, a nekada nas neće biti tu da te štitimo. Sama ćeš se morati izboriti za sebe. Govorili su, govore i danas.

Trebam li ušutkati glas u glavi koji govori: „To tako ne smije, ne treba i ne ide!“ Da, ukoliko se osjećam neprijatno, nesretno, nezadovoljno, ne smijem to reći, ili odlučiti otići od osobe koja čini da se tako osjećam? Jesu li nam to demokratija i ona famozna ženska prava?

Ako me neko uvrijedi, ne smijem odgovoriti jer slijedi ona: „Imaš dug jezik, skrati ga.“ Da ga možda vi nećete skratiti? Kako, isisavanjem ili oduzimanjem života?

Još jedna majka ostala je bez kćerke, još jedno dijete bez majke. A zašto? Jer muškarac nije mogao podnijeti odbijanje svoje „velike ljubavi“. Jer je trebao služiti kaznu za nasilje u porodici, a nije. Jer je imao zabranu prilaska ženi koju je, kako tvrde, volio. I ubio!

Opet će biti da nije sistem kriv. Jok, ona je, jer je žensko! Nije krivo ni društvo, ona je, jer je žensko! Nije kriv on, jer je muško, ona je, jer ga je ostavila, prijavila policiji, našla svoju sreću na drugom mjestu. Nije on kriv jer je nestabilan, nije valjda, jadan, znao šta će od te silne ljubavi koja mu je prestala biti uzvraćena.

Recite to onom malenom dječaku koji je, kako se čini, a iskreno se nadam da nije istina, svjedočio tome da mu otac puca u majku. Dovoljno velikom da to zapamti. Dječaku koji majku nikada više neće vidjeti i o kojem sada brinu socijalne službe.

Živimo u državi gdje se još tabu temom smatraju stručne pomoći u vidu psihologa/psihijatara, to je sramota. A ubice hodaju među nama. I teško da ćemo ih prepoznati dok nekome prvi put ili opet ne oduzmu život. Tada je kasno! To je deja vu, iliti ga već viđen moment kada shvatimo u kakvom zakržljalom sistemu živimo i gdje ti niko ne može garantirati osnovna prava – pravo na život i na slobodu.