Meč Bosne i Hercegovine protiv Luksemburga na punom Bilinom polju bilo mi je mučno gledati. Nije nikako „super“ ni „ok“ ni „dobri smo bili“ kada nas Portugal pobijedi 3:0, iako je to reprezentacija koja zbog Ronalda, ali i uspjeha posljednjih godina spada u sami vrh svjetskog nogometa.

No, izgubiti 2:0 od ekipe pred svojim ljudima, svojim navijačima, koja je do jučer služila za nabijanje gol-razlike, koja te je nadigrala toliko da naši nogometaši izgledaju jadno na terenu, mnogo je mučno. Sve koji vole Bosnu i Hercegovinu izmrcvarili su i napatili u utorak uvečer. I sram sve bilo zbog toga!

Djelovalo je otužno i besmisleno čak i na televizijskom ekranu, a krivce za to možemo naći na sve strane. I od potrošenih igrača poput Pjanića, umornog Džeke, bosanskohercegovačkog Megvajera (Maguire) Barišića, selektora koji nije napravio ozbiljniji trenerski uspjeh u karijeri i koji različitim taktikama i postavkama ulazi iz utakmice u utakmicu, loše pripreme, zgusnutog rasporeda...

Da smo sretnija, pametnija, bolja, uređenija zemlja, ovaj rezultat protiv Luksemburga direktno bi donio kompletne i prijeko potrebne promjene u cijelom fudbalskom sistemu. A te promjene nisu ni promjena selektora ili igrača koji će umjesto Hadžiahmetovića šutati penal ili nekoga ko će zamijeniti Pjanića, jer mogu napraviti još 100 kozmetičkih promjena, stvarne probleme gurnuti pod tepih pod krinkom dobrih ili loših rezultata reprezentacije i opet ponavljati iste greške koje su nas i dovele do toga da nas jedan Luksemburg razbije.

Rupa u bh. fudbalu je mnogo veća i dublja. I prljavija. Kad se gomila seoskih lola i nesposobnjakovića, koja je isti dan kad smo doživjeli blamažu na Bilinom polju urušila instituciju „domaćeg igrača“ zarad vlastitog interesa i uime politike, skloni od sporta, od fudbala, tek tada možemo pričati o čistoj i istinskoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Tek tada možemo prestati da se zavaravamo i da pristajemo da nas dodatno mrcvare i pate.