Zašto političari ne dijele sudbinu građana koji su ih birali, pitanje je na koje, do nekih boljih vremena, nećemo imati odgovor, ali jasno je da su vlastite pozicije davno odvojili od statusa radnika, penzionera, branitelja, ali i profesora, naučnika, stručnjaka…
Posebnim zakonom ih pažljivo, da ništa ne fali, regulirali i pri tome na sve mislili. Odredbama koje su sami usvajali zaštitili se poput bijelih medvjeda, usput ušutkali ili umorili svakoga ko je upitao po kom osnovu i zašto, pa kreirali ambijent u kojem je sasvim prirodno i opravdano da, bez obzira na rezultate rada i bilo kakve kriterije, političar, funkcioner, „izabrani dužnosnik“ postane vrsta iznad ostalih.
Ne čude više zahtjevi odlazećih poslanika, ministara i savjetnika za priznavanje ovog ili onog prava, jer njih se ne tiče zakon o radu za obične smrtnike, već svoja prava crpe iz zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti. A na kugli zemaljskoj nema ga takvog, da „izabranog dužnosnika“ izdašno plati, stambeno zbrine, nahrani, osigura i nakon prestanka mandata ili ga velikodušnim novčanim darom isprati u penziju.
Osim osnovne plaće, naknade troškova ishrane i regresa, „izabrani dužnosnik”, “na ime povećanih materijalnih troškova tokom obavljanja dužnosti”, ima pravo i na paušal.