Pošast zvana koronavirus svijet je bacila na koljena. Borba za goli život postala je primarna. Ne samo za svoj već za živote najbližih.
I većina nas uzdala se u se i u svoje kljuse, kako izreka kaže. Barem u onom dijelu koji je do nas – te peri ruke, te dezinficiraj i sebe i sve na sebi, sve namirnice koje doneseš, također. Drži rastojanje, zaboravi na rukovanje, ljubljenje, zagrljaje, zaboravi na bilo kakav vid fizičkog iskazivanja emocija. I tek tada smo shvatili i naučili koliko nam upravo taj zagrljaj nekad treba.
Kada smo se već razboljeli, nažalost, nije preostajalo ništa drugo nego se uzdati u ljekare i struku. Radi šta ti se kaže i šuti. Jedino kada su građani, nesnađeni u onom što ih je snašlo, skoro pa slijepo slušali i one na vlasti, debelo su se pokajali.
Neki, nažalost, i životima platili.
Zašto? Pa jer su se oni koji trebaju voditi računa o svojim ljudima, svim građanima ove lijepe nam domovine odlučili dati desetine miliona KM na kineske respiratore koji ne da ne funkcioniraju, već su potencijalno opasni za one koji su na njih priključeni. Malverzacija je otkrivena, a glavni akteri nedavno osuđeni prvostepenom presudom na ukupno 15 godina zatvora.