Dok se reflektori gase, frizure kvare, a bilbordi završavaju u kontejnerima i na deponijama, vrijeme je postizbornog otrežnjenja i povratka u realnost. Protekli mjesec izgubili smo u predizbornim kalkulacijama, skupovima, debatama, svjedočili naštimanim statistikama, ubrzanom trošenju stotina miliona za "pomoć" građanima, predizbornom, lopatama, pa čak i – vidjeli smo i to čudo – ručnom asfaltiranju.

Prebrojavanje još traje, ali brojke su neumoljive, a trendovi jasni. Birači su odlučili, barem oni što dopisivanjem i na druge načine nisu poništili vlastite glasačke listiće ili ih nepopunjene ubacili u glasačke kutije.

Većina je izabrala ono što i zaslužuje, a s čime ćemo se četiri godine morati nositi svi. Napravljen je politički urnebes, ponovo se glasalo emocijama, a ne razumom, pa nam slijedi dugo i naporno usaglašavanje parlamentarnih većina i sastavljanje vlada. Zabrinjavajuće je, međutim, što vremena za uobičajene ucjene, pregovore i trgovine ova zemlja sada nema.   

Tugovanje poraženih i slavlje pobjednika ne smije dugo trajati. Previše je problema koje predizborna sadaka nije riješila, a kojima se na početku zime vlasti moraju pozabaviti. Mediji i ekonomski stručnjaci i analitičari uporno ponavljaju, remeteći predizbornu, ali i postizbornu atmosferu, da vlade konačno moraju usvojiti mjere i programe koji će dati precizne odgovore na dileme – kako će socijalno ugroženi, penzioneri, nezaposleni preživjeti zimu, po kojoj cijeni i na koji način će se grijati, hoće li cijene goriva i osnovnih namirnica biti niže barem za iznos privremeno ukinutih akciza ili procent smanjenja stope PDV-a, kad će rast plaća i penzija dostići inflaciju, kad će privrednici biti rasterećeni harača, gdje su milijarde viška prihoda...