Deveti maj nekad je bio Dan pobjede nad fašizmom, dan u kojem je zatvoreno jedno krvavo poglavlje u ljudskoj historiji, dan u kojem je 1945. godine kapitulirala nacistička Njemačka, poražen Hitlerov režim i definitivno zaustavljeno zlo koje je odnijelo više od 60 miliona žrtava.

Bio je to dan u kojem se još pokušavalo shvatiti kako se ljudi mogu pretvoriti u zvijeri, graditi logore za druge ljude i pokušavati s lica zemlje izbrisati cijele narode, dok se istovremeno sanjalo o boljem, mirnijem i prosperitetnijem svijetu i obećavalo i klelo: "Nikada više!"

Četrdeset i sedam godina kasnije logori su ponovo nikli na tlu Evrope. Samo smo, umjesto o Aušvicu, Buhenvaldu, Bergen-Belsenu, svjedočili o Keratermu, Omarskoj, Trnopolju...

Princip je bio isti, bodljikave žice također, samo što su plinske komore zamijenjene drugim, jednako strašnim načinima za oduzimanje ljudskih života, pa je nakon holokausta 40-tih svijet svjedočio genocidu u BiH 90-tih. Kao i onom u Ruandi.

I 77 godina kasnije ponovo s nevjericom gledamo razaranja gradova i desetine hiljada žrtava i milione izbjeglica iz Ukrajine. Ljudska vrsta u ovom stoljeću napredovala je samo u kreativnosti kojom se posvetila proizvodnji ubojitijeg naoružanja - pa je proizvela i bombu koja čovjeka pretvori u prah - ali i kreativnosti kojom, s ove distance, pokušava mijenjati historijske činjenice, zločince pretvara u heroje i opravdava novo zlo.

Sve dok svijet počiva na principima sile, a ne razuma, zla, a ne dobra, dok gledamo smrt, suze, logore i razaranja i fašiste za govornicama, fašizam nije pobijeđen. Sve dok nam se ulice zovu po četničkim, ustaškim ili SS oficirima, dok se na trgovima postrojavaju njihovi sljedbenici, dok se suverenim državama osporava pravo na postojanje, a narodima njihov identitet, fašizam je itekako živ.

Evropa se konačno mora suočiti s njim.