Dok se cijeli svijet raduje proljeću, buđenju prirode i rađanju novog života, malo je pripadnika Armije RBiH kojima april ne vrati sjećanja na početak agresije i razaranje bh. gradova.
Zbog toga je ovo mjesec pomiješanih emocija, bolnih uspomena, ali i ponosa na činjenicu da je narod kojem je bio pripremljen pakao i koji je bio osuđen na nestanak, kako mu je iza skupštinske govornice, prijeteći prstom, najavljivao predsjednik SDS-a Radovan Karadžić, uspio da se odbrani i sačuva svoju državu.
Ratni put Armije RBiH, od grupa mladića u džinsu i patikama koji su branili Sarajevo i ostale gradove do strojeva Petog korpusa nadomak Banje Luke pred kraj rata, bio je težak i bolan, ali častan. Učenici, studenti, radnici preko noći su morali postati vojnici, suočeni sa silom koja je nastojala uništiti jednu međunarodno priznatu državu, pri tome ne prezajući ni od najtežih zločina počinjenih na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, pa i genocida.
Patrioti koji nisu imali ništa osim srce i ogromnu želju da sačuvaju domovinu suprotstavili su se korpusima bivše JNA, dobro naoružanim lokalnim formacijama, dobrovoljačkim jedinicama iz Srbije, Rusije i drugih zemalja. Da, plaćena je visoka cijena, ova zemlja je izgubila mnogo, ali je opstala u okolnostima u kojima joj niko nije davao šansu.
Političar koji je devedesetih prijetio danas je ratni zločinac. Rat je završio prerušen u vidovnjaka, pa danas iz ćelije - a u sličnima su završili i njegovi najbliži saradnici - šalje najbolju opomenu kako uvijek završe kreatori mržnje i zla.
Dok pokušavamo teško breme iz prošlosti spustiti kako bismo mogli nastaviti dalje, dok gledamo političke elite koje su ubile duh jednakosti i svjedočimo njihovoj nesposobnosti da odbranjenu državu naprave boljom i prosperitetnijom, svjedočimo i novim atacima na BiH. Ipak, bez heroja iz devedesetih ova zemlja danas ne bi postojala, pa ni borba, čak ni nada da će jednog dana BiH biti mirnija, bolja i dovoljno široka za sve.
