Jasno je da Fudbalski klub Željezničar nikako ne zaslužuje ovo što mu se događa u posljednje vrijeme. Klub je sada bez predsjednika, ostao je i bez trenera, a već godinama ne bilježi ozbiljnije rezultate.

Bez namjere da se tim ljudima laska, Željo ima navijače kakve bi svi poželjeli. Oni su strpljiviji od bilo koga u bh. sportu, pa tako i dalje bodre svoj klub. Ne samo da su zadivili svijet spektaklom povodom 100 godina postojanja Želje nego su redovno i na utakmicama - čekaju da se nešto pozitivno desi.

Realno, problem Želje nije neki vezni igrač, nije golman, pa čak ni trener. Željin problem je, i to stotinu puta treba ponoviti, nepostojanje kvalitetnih sportskih radnika.

Zaista je krajnje vrijeme da se preispita ko ulazi u klub, ko će dobiti koju funkciju i mogu li ti ljudi išta pomoći Želji. Predsjednici se mijenjaju kao na traci, a ništa se ne pomjera s mrtve tačke. Dugovanja ne samo da ostaju nego se još i gomilaju.

Možda ne bi bilo loše da ti ljudi koji dolaze da vode jedan od najpopularnijih sportskih kolektiva u državi nekada imaju program, i to realan program kojim se putem ide. Istina je da voditi Želju sada i nije baš posebno primamljivo, ali poštenije bi bilo da se ne prihvataju funkcija, nego da dolaze „podgrijavati nade“, a, ustvari, mole Boga da se desi neko čudo.

Niz onih koji su bili tu, a onda su potiho nestali, zaista je veliki. Ostaju dugovi, ljudi na tribinama i nevjerica. Da li je Željo na tako niskim granama da predsjednik može biti i čovjek koji se spominje u aferi „Respiratori“?

To da dojučerašnjem treneru nisu mogli garantirati da će se ići na pripreme veliki je poraz za klub, pa bi ovog puta u izboru rukovodstva zaista trebalo razmisliti o tome mogu li ljudi koji će voditi klub nešto ponuditi. Šta će oni klubu ako ne mogu nešto ponuditi i šta će oni tu ako ne znaju kako će igračima biti isplaćene plaće?

Na kraju odu, a svi „rikošeti“ se obiju o glavu igračima i trenerima. Valjda bi neko na odlasku trebao položiti račune.