Prije 26 godina u Dejtonu, američkoj saveznoj državi Ohajo, dogovoren je Mirovni sporazum koji će oblikovati Bosnu i Hercegovinu kakvu danas poznajemo. Ono što je Dejton uradio bilo je zapravo da je „zamrznuo“ zatečeno ratno stanje, unoseći iz njega postojeće političke i parapolitičke tvorevine i manje-više zatečenu raspodjelu teritorija u novu ustavnu konstrukciju BiH.
Naravno, kako ratni ciljevi niti jedne od strana nisu zadovoljeni, tako smo 26 godina nastavili živjeti u svojevrsnom hibridnom ratu, s istim frustracijama, istim neostvarenim ciljevima i istom retorikom kao i tokom rata.
Kada se podvuče crta, jasno je da, iako je Dejton zaustavio rat, on na kraju Bosni i Hercegovini nije donio stabilnost niti zadovoljio zahtjeve bilo koje od tri nacionalne politike. Stranke iz RS danas se najviše kunu u Dejton, ali su nezadovoljne naknadnim intervencijama visokih predstavnika koje su vodile do jačanja državnog nivoa vlasti.
Bošnjačka strana frustrirana je što je Dejtonom stvorena slaba i nefunkcionalna država, s bezbrojnim mehanizmima za blokadu, dok Hrvati osjećaju da su u svemu ostali kratkih rukava, bez svog entiteta, a kasnije i osiguranog mehanizma da biraju sve hrvatske predstavnike u vlasti.
Sve strane, kao i u ratu, i dalje nastupaju s jednakim ili sličnim krajnjim ciljevima, koji zapravo isključuju jedan drugog, zbog čega je nedostatak kompromisa i življenje u permanentnoj političkoj krizi postalo obilježje Bosne i Hercegovine.
I sve tri nacionalne političke elite tu krizu savršeno koriste da, dok su sva politička energija i pažnja javnosti usmjerene na neriješena nacionalna i državnopravna pitanja, nastave uzgajati i njegovati uspostavljeni koruptivno-partokratski model funkcioniranja društva, gdje tri nacionalne elite, svaka na svojoj teritoriji, provodi brutalnu otimačinu i crpljenje društvenih resursa, namećući neprikosnovenu vladavinu vlastitih stranačko-sektaških elita u svim sferama društva, od ekonomije, preko kulture, do sporta.
Dejton je zaustavio rat, pa nacionalističkim elitama postao brat.
