Bilo bi površno predsjednicu mladih koja je pravomoćno presuđena jer je prije nekoliko godina kolegama s fakulteta dijelila snimke seksa tada maloljetne prevarene drugarice, a danas javno prpošno relativizira sudsku presudu lamentirajući kako nije kriva, osuđivati u zemlji u kojoj prvi čovjek sigurnosne agencije u razgovoru s glavnom državnom tužiteljicom mudro zaključuje da su “kriminalci najsretniji kad dođu do suda“.
Sad već davne 2016. Oksfordski rječnik donosi termin „postistine“, koji se odnosi na okolnosti u kojima objektivne činjenice imaju manje utjecaja u oblikovanju javnog mnijenja nego pozivanje na emocije i mišljenja. Ne postoji sankcija za laganje - jer se laž predstavlja kao mišljenje.
Kako nam se to desilo? Razočarenje u institucionalne strukture dovelo je do tačke kad ljudi više ne vjeruju u činjenice. Niko više ne vjeruje pravosuđu, klinikama, fakultetima. Istraživanja ukazuju da je vjera u institucije pala jer one više nisu zajednice eksperata, već rodbinsko-prijateljska društva. Posljedično, ako nikome ne vjerujete, zašto treba vjerovati činjenicama?
Kada je “postistina” stanje kolektivnog duha, onda je to ideologija koja prevladava nad stvarnošću. Istina nije bitna. To znači da je uzaludan trud onih koji žele uvjeriti građane, na temelju provjerenih istina i činjenica, da je neko kriv za korupciju, ekonomski neuspjeh, kriminal... Sve dok većina više vjeruje u priču nego u činjenice.
Ovo je drama našeg vremena, ističu teoretičari. Ovo je vrijeme u kojem se čita ne da se razumije već da se nađe potvrda svoje „istine“, a na kraju “postistina” postaje monolog. Kao onaj s početka priča o kriminalcima, sudovima i „pogrešnim“ presudama.
