Nakon što su svi stariji članovi njegove familije izgubili snagu i zdravlje u dugoj i mukotrpnoj borbi za istinu Elvis Čaušević odlučio je nastaviti potragu za skeletom svoga djeda Mehmeda. Svake godine dolazi na most ispred Kaznenopopravnog zavoda u Foči, zloglasne zgrade koja je tokom rata bila pretvorena u logor, pitajući gdje su kosti njegovog djeda kako bi ih dostojanstveno ukopao i kako bi njegova porodica imala barem mjesto na koje može doći, tugovati, proučiti Fatihu.
Mehmed Ćerimagić samo je jedna od 627 žrtava iz Foče, jedna od oko 7.600 osoba iz BiH koje ni dvije i po decenije nakon rata nisu dobile svoj grob ili mezar. Od bolne prošlosti i mračnog poglavlja u kojem su komšije pokazale neobjašnjivu mržnju i okrutnost prema komšijama još bolnijom se čini sadašnjost u kojoj ljudskosti i dalje nema.
A nema je sve dok možemo mirno gledati bol porodica žrtava i ignorirati njihovu dugogodišnju nadu da će pronaći barem jednu kost. Tako dugo, godinama, decenijama, gledati njihove suze i vapaje pod našim prozorima, a ne podijeliti s njima informaciju koja bi prekinula patnju i dala šansu za neki novi početak.
Čekajući taj mali dokaz da ljudskost nije potpuno nestala, tu vijest o lokaciji koja krije kosti žrtava, jedna generacija preživjelih ovu tešku borbu u amanet predaje drugoj.
Sa svakim danom odlaganja da informacije koje imamo podijelimo s onima koji su ih željni našoj djeci uskraćujemo dan života u nekoj boljoj i mirnijoj državi, jer sve dok hodamo po masovnim grobnicama ili okrećemo glavu od jama, obala rijeka i litica koje kriju ostatke ljudskih tijela, nikakvom dobru se ne možemo nadati.
Zbog toga je potraga za ljudima koji zaslužuju svoj nišan, krst ili križ trajna i prioritetna obaveza pravosudnih institucija, lokalnih zajednica obilježenih ovim ružnim biljegom, ali i pojedinaca, što zbog aktuelne politike i ambijenta koji ona kreira ne žele ili ne smiju da progovore.
