Znate li koliko je truda i vremena potrebno da se, recimo, proizvede kilogram krompira? Niko to poljoprivrednika ne pita, sve do trenutka kada krompir treba prodati.

Tada se na njegovu grbaču natovari država kojoj mora vratiti do 75 posto ostvarenih prihoda. Ako ste sretnik koji uspije prodati ono što je proizveo, naredno što ćete vidjeti na bh. cestama su skupocjeni službeni automobili koji su, pogađate, plaćeni od vašeg novca - čitaj: truda i znoja.
Koga više briga za poljoprivrednu proizvodnju kada pogled vlastodržaca ne dopire dalje od zatamnjenog stakla skupo plaćenog četverotočkaša.

Da ih je briga, znali bi da su prinosi šljive u sredinama gdje inače uspijeva ta voćka ispod višegodišnjih prosjeka.

I ono malo šljive koja je nabrana i poslana ka zemljama Evropske unije propada na graničnim prijelazima jer su zapadni susjedi odlučili da se izvoz iz BiH obavlja samo preko graničnih prijelaza Bosanska Gradiška i Bijača.

Zamislite sad proizvođača šljive iz Gradačca koji, umjesto do prijelaza u Orašju, mora svoje proizvod transportirati do Bosanske Gradiške i tamo stati u red sa stotinama drugih proizvođača. Male su šanse da će njegova šljiva dospjeti na evropsko tržište.

Uz ovakve susjede/komšije, neprijatelji nam nisu potrebni.

Spomenuti susjedi/komšije svoje proizvode bez problema plasiraju na tržište BiH, dok našim poljoprivrednicima uvode restrikcije kako bi ih dodatno oslabili i bacili na koljena.

Država to sve mirno posmatra, a svake godine je sve manje obrađenih površina i zasađenih poljoprivrednih i voćarskih kultura.

Država bez domaće proizvodnje, posebno povrtlarskih kultura, bit će oslonjena na uvoz iz susjedstva/komšiluka, što će u konačnici dovesti do visokog stupnja/stepena ovisnosti bh. potrošača o dobroj volji onih koji će nas hraniti. Ko to doživi/preživi - pričat će!