Konvencije, deklaracije, zakoni, rezolucije i ostale tričarije ponovo padaju u vodu Mediterana pred još jednim naletom Izraela na Gazu i dva miliona ljudi zbijenih kroz historiju na 365 kvadratnih kilometara teritorije.
Jedna od najmoćnijih država svijeta demonstrira svoju moć nad narodom koji je decenijama izložen torturi, progonu, bezočnoj pljački i otimačini naočigled ostatka svijeta. A ostatak svijeta, koji se smatra civiliziranim, svaki put žmiri ili čak pronalazi opravdanja zašto palestinski narod zaslužuje sudbinu koju mu je svijet, izgleda, namijenio.
Od postanka čovječanstva zakon sile često je potiskivao sve ostale, samo što su vremenom motke i mačeve zamijenile rakete, avioni i dronovi. Argumenti su uvijek bili jači kod onoga što je spreman njihovu snagu dokazivati pesnicama.
U novijoj historiji vidjeli smo to na primjerima Bosne, Palestine, ali i mnogih drugih nesretnih dijelova svijeta u kojima su ljudska prava i zakoni i običaji ratovanja, pravo na život, dom, imovinu predstavljali ili još predstavljaju samo mjehur od sapunice.
Ovo je politika etničkog čišćenja, a naša rana je zajednička, mi smo jedan narod koji se bori da vrati slobodu koja mu je oteta, poručio je jučer arhiepiskop Theodosios Atallah Hanna, koji je s delegacijom kršćanskih vjerskih poglavara posjetio Šeik Džarah, naselje u istočnom Jerusalemu koje je sada na meti okupatora.
Da, ni u ovom dijelu svijeta nije u pitanju sukob naroda, već režima čije su žrtve svi narodi, pa i Jevreji koji se zbog vjerskih i ljudskih uvjerenja ne slažu s politikom etničkog čišćenja.
Režim koji “Human Rights Watch” sumnjiči za zločine protiv čovječnosti neće se zaustaviti. Dok se Golijat “brani” od Davida, sijući smrt oko sebe, svijet ga u tome očigledno podržava, ali zlo se mora pravim imenom nazvati, bez obzira na to koliko onih što vjeruju u pravdu još postoji, koliko ličili na mrava što svojom kapljicom vode pokušava ugasiti požar koji decenijama gori.
