Nije nam još mnogo toga ostalo pa da se svrstamo u red egzotičnih fudbalskih reprezentacija. Možda da još neki Gibraltar ostvari historijski uspjeh protiv takozvanih Zmajeva i da onda slika bude potpuna. Ekipa za samopouzdanje protivnika, možda bi i tako mogla biti nazvana fudbalska reprezentacija ove države. 

Ova reprezentacija Bosne i Hercegovine koju predvodi Dušan Bajević rasula je ugled koji se stjecao godinama. Nismo mi nikada bili velesila, ali su svi znali da neće moći lako s nama. Danas su svi svjesni koliko smo porozni i koliko je to prilika za njih.

Kao se probudimo nekada, odigramo bolje, ustvari je protivnik igrao lošije i dozvolio nam neku nulu, ali je Iran možda najbolje ogledalo za Bajevića i njegove izabranike.

Potpuno je nejasno ko se sjetio da igra s Iranom prijateljsku utakmicu sada kada smo u potpunom rasulu, nakon niza neuspjeha, ko je odabrao „oranicu“ na Koševu i ko je mislio da možemo bilo šta dobiti, osim ako Iranci nisu platili odigravanje susreta.

Bajević se i ovog puta promovirao u najvećeg „degustatora“ igrača. Taj čovjek je potpuno ostao bez kompasa, bez mjere... Zove koga stigne, a toliko je nepredvidiv da se priča kako neki pozvani igrači prvo pomisle da se radi o nečijoj neslanoj šali. I njih same zna iznenaditi.

Nakon svega još nam je Bajević ustvrdio da neki nisu za reprezentaciju. Vala ako je to tek nakon Irana saznao, onda on baš i nije upućen u kvalitete svojih izabranika.

Bez brige, može to još gore. Otići će brzo i Bajević, s njim i njegovi saradnici, a i ovi igrači. Čini se, nama svima ostaje bespovratna rupa u reprezentaciji, jer smo pri kraju da potrošimo još Džeku i Pjanića i onda će priča s početka oko Gibraltara biti izvjesnija.