Preseljenje u novu Šuhrinu kuću i adaptiranje načina života novim uvjetima stanovanja teklo je godinu i tek što se porodica navikla na novo stanje, došlo je do rata i nastala je fašistička država NDH, što je iz temelja promijenilo sav život Sulejmanbegove porodice i dovelo sve njene članove u veoma tešku i neočekivanu, po živote nekih njenih članova krajnje opasnu situaciju. 

Konačan izgon Bošnjaka iz Banje Luke

Prvo što se dogodilo nakon pokolja Srba i njihovog ustanka je bio Šuhrin zahtjev da se razvrgne ugovor o kupnji kuće zbog djelovanja više sile, tj. zbog toga što su Srbi u ustanku u julu 1941. godine zapalili njenu kuću u Srpcu i opljačkali trgovinu, a ona s mužem jedva živa pobjegla u Banju Luku. Zbog tih razumljivih i opravdanih okolnosti ona je tražila da se raniji dogovor razvrgne i da se ona s porodicom useli u svoju kuću. Sulejmanbeg, koji je još bio živ, odmah je uvažio njen zahtjev i porodica je počela pripreme za iseljenje tražeći novu kuću. Međutim, događaji su se odvijali na neočekivan način i velikom brzinom. Ova selidba i napuštanje Šuhrine kuće nije bila samo jedan tehnički detalj, nego simbolička prekretnica u životu Muhamedove porodice, jer od tada pa sve do konačnog izgona Bošnjaka iz Banje Luke tokom srpske agresije na Banju Luku Sulejmanbegova i Đulhanumina porodica više nije imala vatan, nije imala kuću i stalno boravište, nego se seljakala po diktatu vlasti kako je kojoj godilo. 

Nekoliko dana po dogovoru sa Šuhrom ubijen je Sulejmanbeg, što je izazvalo neočekivane posljedice po život njegove porodice. Prva konzekvencija tog događaja je bila da se porodica, od koje se jedna polovina našla na listama potražnje ustaške policije, morala na brzu ruku seliti iz Šuhrine kuće i useliti se ondje gdje su ih htjeli primiti. U tim uvjetima pronaći pogodno mjesto za život bilo je veoma teško, jer su se ljudi ustručavali dati stan u najam porodici Sulejmanbega Filipovića, budući da su njeni odrasli članovi (četiri brata i jedna sestra) postali proskribirani i progonjeni još i prije iznenadne i tragične očeve smrti. Prvo što je Muhamed lično osjetio bila je nagla promjena u ukupnim uvjetima i načinu života. Zapravo, došlo je do raspada porodice do kojeg je dovelo stanje velike opasnosti koja se nad nju nadnijela. Otac mu je umro od posljedica napada koji je nad njim izvršio šef ustaške političke policije Ibrahim Kolonić 5.8.1941. godine, a smrt je nastupila dva dana kasnije. Iako je Muhamed znao da su mu braća bila komunisti, a otac se nije nikako slagao s kretanjem u hrvatskoj politici u kojoj je on nekada učestvovao kao ugledni član Federalističke stranke Ante Trumbića, a vidjelo se da mu ustaški režim nikako ne odgovara i da se ne slaže sa njegovim postupcima, posebno da se protivi revanšizmu i silnom nasilju s kojim su novi hrvatski gospodari zemlje započeli svoju vladavinu progoneći sve svoje političke protivnike, a Srbe, Jevreje i Cigane stavljajući van zakona, organizirajući lov na komuniste, koji je započeo u junu, ali i na sve koji su odbili da podrže ustaški režim, došao je za porodicu iznenada.

Policijske racije, upadi i pretresi kuće

Porodica je bila naviknuta na policijske racije, upade i pretrese kuće, kao i nadzor nad nekim njenim članovima, pa i zatvaranje i suđenje nekima od njih, ipak ono što je došlo s okupacijom i uspostavom ustaškog režima bilo je nešto sasvim drugačije, daleko surovije i opasnije, a to je izmijenilo cijeli režim života, koji je i inače, nakon Sulejmanbegove smrti i bijega Muhamedove braće i sestre u ilegalnost, bio totalno poremećen.

A sve je, ustvari, započelo još u aprilu kada je došlo do ubistva sina njihovog bliskog rođaka Mesuda Kulenovića Seada zvanog Papo. Seada je krajem aprila i usred dana ubio jedan poznati ustaša dok je naslonjen na ogradu avlije razgovarao sa svojim prijateljem. Mesud se morao hitno skloniti u Zagreb, gdje je kao poznati mačekovac imao neko pokriće, ali je istovremeno nastala potraga koju je njemačka policija Gestapo povela za Sulejmanbegovim najstarijim sinom Safetom. Seadovo ubistvo je bilo odmazda njegovom ocu, jer kao istaknuti član HSS-a nije htio pozdraviti i podržati novi ustaški režim. Sulejmanbeg je ubistvo šesnaestogodišnjaka, i to pred očima njegovih roditelja i sestara i svih komšija, među kojima se nalazio i Muhamed, protumačio kao najavu još drastičnijih postupaka i nadolaska velike opasnosti, jer to znači da će metoda vladavine novih gospodara zemlje biti brza i bezobzirna odmazda svakom ko ne bude podržavao vlast i bio pokoran, tj. da će se takva metoda primjenjivati prema svakom ko se bude politički ili na bilo koji drugi način protivio novom režimu.

Za nas to ne važi

Odmah nakon toga uslijedile su svakodnevne racije i pretresi kuće u kojoj je porodica još živjela. Njemačka policija je krajem aprila počela tražiti Muhamedovu braću Safeta i Ifeta. Zbog toga su se oni morali skloniti u ilegalu. Sulejmanbega je tada posjetila grupa njegovih ranijih političkih prijatelja i znanaca pozivajući ga da dadne javnu izjavu podrške novoj hrvatskoj državi i uzme u njoj funkciju koja mu odgovara, ali im je on rekao da ne može to učiniti, jer da država proglašena od Kvaternika nije hrvatska, nego njemačko-talijanska kvislinška tvorevina, da u njoj nema ništa od hrvatstva kakvo je on podržavao i da su najgori ljudi izašli na površinu, zbog čega se u toj državi može očekivati sve osim prava i pravde, te da svako mora paziti šta radi i kako se ponaša, a posebno da se ne miješa u novo stanje i da ne sarađuje s predstavnicima režima koji vode poznati teroristi, ubice koji odmah po uzimanju vlasti vrše akte najgoreg terora, uključujući i ubistva djece. Stoga će glavna zadaća svakog poštenog čovjeka biti da sačuva obraz.

Tada je rekao svojoj djeci da, unatoč činjenici da je njihov glavni politički šef i idol (Staljin) sklopio sporazum s Hitlerom, za nas to ne važi, jer su ljudi koji su vodeći u nastalom režimu protivnici svih koji se ne slažu s njima, a oni se ne slažu ni sa Božijim ni sa ljudskim zakonima i moralom, jer smatraju da Jevreji, Srbi, Cigani i komunisti nemaju pravo da žive i nemaju šta da traže u njihovoj državi.