Kad je krenula na posao jučer ujutro, Sanela Trsten nije ni slutila da je to njen posljednji dan života. No, previše je tragedija oko nas, previše upozoravajućih znakova te nije prepoznala ni onaj kobni. Golf u kojem je bio njen bivši mladić, otvoren prozor i automatsku pušku koja je zauvijek ugasila njen život.  

Tako su stupci crne hronike jučer i danas ponovo puni. Žrtva je ponovo žena. Motiv, kako se pretpostavlja, ljubomora. Neumoljiva statistika koja zbraja niz svirepih zločina u kojima su žrtve žene se nastavlja.

Još se tapka u mjestu u istrazi o svirepom ubistvu Mostarke Lane Bijedić. Koji dan prije nje ljubomorni momak ubio je Sumejju Dedović na jednoj sarajevskoj pijaci. U Dobrinji je sredinom septembra gušenjem i udarcima daskom za meso nevjenčani suprug ubio Irmu Forić, u Tuzli je Dženitu Zahirović zaklao suprug, u istoj sedmici u Živinicama je izrešetano vozilo u kojem su bile dvije djevojke.

I sad bi trebalo početi priču o kaznenoj politici. Licitirati jesu li blage, niske, kratkotrajne kazne za ubice žena. No, ovdje se treba vratiti na početak. U porodicu. Među ona naša čuvena četiri zida. U djetinjstvo i navike s kojima započinjemo svijet. 

Žene su, budimo otvoreni, u ovom našem bosanskohercegovačkom društvu još u podređenom biološkom, ekonomskom, kulturološkom položaju. Ovdje se muškarcima izruguju da „plaču kao žene“, ovdje žene dobivaju otkaz na poslu kad priznaju da su u drugom stanju, ovdje se ženama počesto ne priznaje ni uspjeh ni pravda. U našoj kulturi one su još predmet podsmijeha, viceva, latentnih i istinitih podvala. 

Od kuće se počinje. Od ona čuvena četiri zida. Među kojima skrivamo sramotu, gnjev, nasilje. Među kojima učimo „jake“ muškarce da „žena zna i zaslužiti šamar“.

Pa tako i počne. Šamarom i narodnom umotvorinom: Ili moja ili ničija! Sve ostalo završi u crnoj hronici!