Svađaj se da bi se pomirio. Postoje ljudi koji se vode ovom parolom. Vole i ispunjava ih onaj osjećaj olakšanja, euforije i veselja kada padne pomirenje. Još ako si u politici, pa uspiješ sve to predstaviti kao svoju pobjedu i narod ti aplaudira – onda se vjerovatno naježiš.
Takvi su, bar se čini, lideri koji se posljednjih dana ili bolje reći mjeseci „žestoko svađaju“. Prvo je problem bio famozni ANP, sad je dekleracija i samoopredjeljenje. Da ne ulazimo u detalje svakog od predmeta svađe, jer je suvišno i dosadno postalo, a i samo nabrijavanje situacije postalo je i zamorno.
U psihologiji, preciznije da kažemo - onoj grani koja se bavi bračnim partnerima i njihovim odnosima, postoji teza da se muž i žena (ili neka druga kombinacija) nekad svađaju do krajnjih granica kako ne bi priznali grešku, a na kraju bi, oboje umorni, popustili ili prešli preko problema. I? Stvar riješena preko noći. Idemo dalje.
Slično se dešava i s našim liderima. Koliko nas je iznenadio „iznenadni“ dogovor s domaćinom Vigemarkom, toliko nas nije iznenadila svađa koja je nastala odmah po izlasku iz njegove rezidencije.
I ona traje i sad. Teme su različite ali akteri isti. I trajat će to dok se ne umore pa da lakše mogu popustiti jedan drugom. Do tada će puk slušati prepucavanja, zdušno navijati za svoje, aplaudirati. A istovremeno računati koliko će mu od plaće ostati nakon što plati režije, kredit, dug u granapu.
I tako u krug dok ne skontamo čuvenu Ajnštajnovu: Ne možeš raditi uvijek isto, a očekivati drugačiji rezultat.