Mirka Šarovića tijesnom većinom izabralo za predsjednika Srpske demokratske stranke. U slavljeničkom obraćanju žilavi veteran najavljuje kadrovsku konsolidaciju političkog projekta čije je užasavajuće naslijeđe višestruko sudski ovjereno. Neka ostane zapisano da su osnivači SDS-a pravosnažno osuđeni za genocid, teške ratne zločine i masovne progone. 

Radovan Karadžić guli doživotnu robiju. Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić već su odležali, rekao bih, nepristojno kratke zatvorske kazne. Stotine nižerangiranih SDS-ovaca također je kažnjeno zbog brutalnih zvjerstava, a neki od njih još truju Bosnu i Hercegovinu.   

Svojevremeno je administracija Sjedinjenih Američkih Država, po uzoru na eutanaziju nacionalsocijalista Adolfa Hitlera poslije Drugog svjetskog rata, opravdano predlagala zakonsku zabranu postojanja Karadžićeve stranke. Nažalost, to se nije ostvarilo.

Inače, Šarović je sedmi čelnik SDS-a. Nakon Karadžićevog bijega u šumu 1996. godine, stranačkog se trona dokopao Aleksa Buha, famozni ministar inostranih poslova paljanske paradržave i žestoki zagovornik etničkog čišćenja. Takozvanog Radovana Drugog smjenjuje Dragan Kalinić, a potom stupaju na snagu Dragan Čavić, Mladen Bosić te Vukota Govedarica. Neobično je važno napomenuti kako se nijedna od dotičnih persona nije odrekla zločinačkih tekovina formalno verificirane nacionalističko-terorističke organizacije.

Unatoč naslaganim hipotekama, funkciju bosanskohercegovačkog ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa novi šef SDS-a obavlja korektno, miroljubivo, odgovorno, civilizirano. Hoću reći, posvećen je poslu za koji prima platu. To se pokazalo kao sasvim dovoljno za plebiscitarnu naklonost bh. građana sa obje strane entitetske crte.

Ko ne pamti iznova proživljava, upozoravao je svojevremeno poznati buntovnik. Šarović možda jeste okrenuo ploču, međutim naivno je očekivati nešto više od prethodno ponuđenog. Ljekovitu katarzu, naročito! Jer takvo je običajno pravo u bh. politici. I zato smo, jelte, tu gdje jesmo.