Prvo je osigurao novi mandat na čelu Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. Potom je potpisao koalicioni savez sa Predragom Kojovićem iz Naše stranke. A tokom vikenda održao je i partijski Kongres, na kojem je izabra(n)o stotinjak članova Glavnog odbora. Čini se da Nermin Nikšić ima sasvim dovoljno razloga za zadovoljštinu. 

Kolektivno su ovih dana takozvani dobronamjernici istresali smeće na predsjednika najveće ljevičarske partije. Neupućen insan pomislio bi da se obračunavaju sa šefom (sve)moćne organizacije što samostalno odlučuje o svemu važnom u ovoj nesretnoj zemlji, a ne da, zapravo, prisustvujemo brutalnom razapinjanju lidera stranke koja očajnički pokušava preživjeti na političkoj sceni. Objektivno, društveni utjecaj SDP-a obrnuto je proporcionalan na(r)učenim medijskim te učestalim kritikama na rasploživim društvenim mrežama.

Euforični Nikšić zaključio je, inače, kongresni referat diskutabilnim optimizmom: “2022. će biti godina kad ćemo mi odlučivati kako i s kim ćemo da gradimo državu. Ne kao šegrti nego kao arhitekti promjena. Smrt fašizmu!” Volio bih da griješim, kad ono, međutim, dabogda!

Nažalost, SDP se odavno pretvorio u klijentelističku družinu, gdje jedni te isti ljudi decenijama ugodno parazitiraju na budžetskim jaslama. Ne bilo vam zapovijeđeno, ali obratite pažnju na kadrovski potencijal iz prva dva kongresna safa. Primijetit ćete istrošene skupštinske veterane, prekaljene jurišnike na paušal i nazor nasmijana lica vječnih uzdanica.

Ako bi, dakle, rukovodstvu SDP-a zamjerili ukorijenjeni elitizam, onda bi se mnogo gradiva nakupilo za ljevičare uniformirane bijelim košuljama “Ralph Louren”. Međutim, pljuvati ih isključivo zato što su odbili poziv Stranke demokratske akcije za ulazak u vlast, nepristojno je, licemjerno, podlo. Baš kao i aktuelno veličanje Zlatka Lagumdžije s rigidnih desničarskih položaja.